Emocije su sveprisutne u našem životu. O kvaliteti emocija koje osjećamo ovisi apsolutno sve-koliko ćemo biti u stanju neke stvari u životu pokrenuti, realizirati ili ne, koliko ćemo osjećati sebe, druge ljude i život te koliko ćemo uživati u životu koji imamo na raspolaganju. Emocije su, također, bitne iz razloga što naša sposobnost njihovog iskušavanja i otpuštanja određuje koliko ćemo imati energije za kretanje kroz život.

Često se možemo susresti s interpretacijama da su nepoželjne, neugodne emocije, poput tuge, ljutnje, depresije i slično, emocije s lošim predznakom. Međutim, takve emocije su samo negativni polaritet naše životne energije koja je ostala zarobljena u nekom trenutku u prošlosti uslijed nekog događaja ili iskustva koje se u tom trenutku odvijalo. Ta energija nam je itekako potrebna za optimalno funkcioniranje.

Osnovni problem nastaje kad više nismo uopće svjesni onoga što osjećamo, a to se većini događa. Luka je imao sličan problem. Na našem prvom susretu Luka je počeo pričati o tome kako gotovo cijeli svoj život se, do daleko u prošlost u fazu djetinjstva, ne sjeća da je mogao iskusiti neki raspon emocija. Poseban je naglasak stavio na to da ne može osjetiti životnu radost, sreću, zadovoljstvo ili entuzijazam te ako se te emocije i pojave njihov intenzitet je iznimno slab, gotovo neznatan. Ono što ga je najviše smetalo bilo je to što je većinu svog vremena provodio u stanju kronične tjeskobe, depresije i opće nezainteresiranosti. Iz tih stanja ako je i pokretao neku akciju, nije se u nju mogao u potpunosti uživjeti niti ga je ona u potpunosti ispunjavala.

To mu je stvaralo iznimno velike probleme u svim životnim segmentima. U odnosu sa ženama nije im mogao dovoljno dati, niti iskazivati bilo kakve emocije, zbog čega su se one s vremenom počele žaliti da su zapostavljene i da je on prilično hladan, ma da je njemu dubinski bilo stalo do tih žena te ih nije varao niti ulazio s njima u konflikte. Jednostavno, nije mogao dati onoliko koliko bi one tražile, bio je limitiran. Ista stvar se događala i u poslu. Apsolutno ništa u tom segmentu nije moglo izazvati bilo kakvu reakciju velike ugode u njemu koliko god se on trudio. Sve to skupa počelo je stvarati iznimno jak osjećaj frustracije koji ga je motivirao na promjenu.

Očiti problem koji je Luka imao bio je taj da nije bio u kontaktu sa svojim emocijama. Osnovno pitanje bilo je zašto? Što se to dogodilo da je Luka odcijepio sebe od emocija? Luka je polako kako je razgovor tekao počeo pričati o djetinjstvu i okruženju u kojem je odrastao. Spomenuo je kako je živio u vrlo emotivno hladnom okruženju u kojemu je otac bio, kako ga je on nazvao, „emocionalni invalid“ te je u potpunosti bio zatvoren u svoj autistični svijet. Majka je, s druge strane, bila konstantno opterećena sa svojim bolestima te je više pažnje pridavala njima nego svojoj djeci. Također, odnos roditelja je bio potpuno hladan, distanciran i bez ikakve razmjene ljubavi i nježnosti s vrlo velikim prešutnim konfliktima.

Lukino djetinjstvo je, jednom riječju, bilo hladno mjesto za odrastanje, bez osjećaja ljubavi, povezanosti, sigurnosti i zaštite. Iako nije bio zlostavljan na fizički, grub način, odrastanje u ovakvom okruženju je bilo i više nego velik oblik traume te je ostavilo određene posljedice na njemu.

Temeljna posljedica bila je ta da je zbog svega navedenog počeo potiskivati sve što osjeća duboko u sebe, svaku neugodnu emociju koja je bila prouzrokovana okruženjem u kojem je živio te nezadovoljenim potrebama koje je imao kao dijete. S vremenom to je dovelo do toga da je onemogućio i osjećanje bilo kakve ugodne, poželjne emocije. Kad onemogućujemo protok nepoželjnih emocijama u svom životu, tada blokiramo i iskušavanje njihovog suprotnog polariteta-onog pozitivnog.

Sve to je dovelo do toga da se u potpunosti zatvorio u svoj svijet u kojeg je puštao rijetko koga da uđe te je stvorio iznimno jak oklop od svih emocija, ali samim time i od cjelokupnog života, a posljedice toga je iskušavao u odrasloj dobi.

Bit rada s Lukom bila je u tome da ga se dovode u poziciju da počne ponovno osjećati, a da bi to mogao učiniti bilo je potrebno da vrati svoju pozornost na tijelo, da počne osvještavati svoje tijelo, komunikaciju s njim i ono što se u njemu događa. Kako smo radili na tome, emocije su se polako počele pojavljivati. U početku su to bile prilično bolne emocije, poput ljutnje i tuge, ali kako su one počele izlaziti na površinu tako su se ujedno počele pojavljivati i one ugodnije.

S vremenom Luka se ponovno počeo osjećati živim, počeo je osjećati život u sebi, da se nešto u njemu događa. Nakon određenog vremena uključio se u kontinuirane radionice te se kroz takav rad nastavio sve dublje povezivati sa svojim tijelom i emocijama koje se u njemu nalaze, osvještavati zašto nije bio u kontaktu s njima te bez obzira što mu to nije bio, i ponekad još uvijek nije, ugodan proces dubinski u sebi je znao da je to jedini način promjene.

*Imena polaznika LifeSHIFT programa i coachinga su promijenjena radi zaštite njihove privatnosti.