Izreka svjetski poznatog zen majstora Thich Nhat Hanh-a kaže: “Svi znaju da mir proizlazi iz nas samih, ali jako mali broj ljudi zna kako to i ostvariti.” Kroz dugogodišnje iskustvo predanog i kvalitetnog osobnog razvoja i ostvarivanje ciljeva koji se tiču posla, odnosa i načina života, ljudi počinju sami uviđati sve više i više istinitost ove izreke. Neki, nažalost, nikada ne dođu do spoznaje te istine da do pravog mira mogu doći isključivo unutar sebe. Da bi u potpunosti zakoračili u stanje mira, prije svega naš um treba biti miran.

Umreženost uma na program “mir se postiže izvana”

Vrlo intenzivan i dubok program u našem umu cijeli život usmjerava našu pozornost na ostvarivanje vanjskih ciljeva putem kojih smatramo da ćemo ostvariti određeno stanje uma. Velik broj ljudi slijepo i dubinski vjeruje u takav način dostizanja stanja mira. Jedan od bitnih razloga zašto je tome tako je taj što ako usmjerimo pozornost prema van i nastojimo kroz vanjske akcije doći do mira, tada imamo cjeloživotnu zanimaciju koja nas odmiče od suočavanja s onim što imamo u sebi tj. sa samim sobom.

Ignoriranje suočavanja sa samim sobom, sa svojim umom te odmicanje od predanog istraživanja, promatranja i uvježbavanja svog uma, izvor je svake patnje. O tome, na svoj način, govore i brojni drevni pravci samorazvoja, među kojima je i budizam.

Ulazak u stanje mira te kultiviranje tog stanja unutar sebe je proces. Ovdje ne govorim o miru koji je rezultat stvorene komforne zone u svakodnevici, koja je dovoljno ugodna da ništa ne mijenjamo, a opet nedovoljno inicijativna da protrese naš um i podsvijest da bismo mogli uvidjeti koliko smo vezani za misli i emocije te koliko smo udaljeni od sebe. Ovdje govorim o dubokom stanju mira, koji je rezultat duboke osviještenosti prirode uma i ujedno duboke kultiviranosti stanja praznog prostora unutar uma.

Neki vrlo brzo umire svoju podsvijest ostvarivanjem vanjskih stvari, npr. uđu u brak, dobiju dijete, uđu s nekim u intimni odnos, razvijaju posao, puno putuju, itd. Sve navedeno je ok, ali ako služi kao smirivanje ludila koje se nalazi u umu svakog čovjeka, tada je to bijeg od sebe i od života. Tu svatko sam prema sebi treba biti iskren i procijeniti zbog čega čini to što čini. Upravo navedene stvari mogu biti nevjerojatan stabilizator uma koji stvara duboku potvrdu u svijesti koja kaže – ne trebaš više ništa tražiti.

Bolest civilizacije

Poistovjećenost s umom bolest je civilizacije. S tom bolešću zaražen je svaki čovjek. Biti poistovjećen s umom znači biti vezan za misli i emocije te ostale aspekte vlastite podsvijesti. Svatko tko nauči komunicirati s vlastitom podsvijesti i tko zna kako mijenjati sadržaje unutar nje, zna točno o čemu ovdje pišem. Poistovjećenost s umom je poput ludila koje se konstantno odvija unutar nas i koje usmjerava naše odluke, kretanje kroz život, ciljne strukture, ponašanja i raspoloženja.

Najveći dio nasilja koje su ljudi počinili jedni nad drugima nije djelo zločinaca ili mentalno poremećenih, nego su to djela normalnih ljudi koji su pod utjecajem svog ega tj. osobnosti i toksične podsvijesti bili u manjoj ili većoj mjeri nekorektni prema drugima. Pustite mašti na volju, pa ćete dobiti gomilu informacija gdje se i na koje načine to događa. Naša osobnost i toksična podsvijest može nanijeti golemu štetu i nama samima, kroz toksične navike i obrasce ponašanja.

Iako se sadržaj uma razlikuje od osobe do osobe, ipak u svakom umu djeluje isto ustrojstvo. Drugim riječima, um se od uma razlikuje samo površinski. U dubini su svi oni u potpunosti isti. Pitate se na koji način? Tako što žive samo kroz poistovjećenost. Kad živimo kroz osobnost stvorenu umom, koja se sastoji od misli i emocija, temelj našeg identiteta vrlo je krhak, jer su misli i emocije pa samoj svojoj naravi kratkotrajne i prolazne. Upravo iz tog razloga mali broj ljudi se upušta u proces otpuštanja svoje osobnosti, tj. njezinih obrazaca koji se sastoje od misli, emocija, ponašanja, vjerovanja, itd. jer s tim procesom se gubi osjećaj vlastitog identiteta. Tu dolazi do paradoksa, a to je da je taj identitet lažan i odvaja nas od života. Iz tog razloga postavlja se pitanje – što mi zapravo štitimo i ne želimo otpustiti?

Stvaranje i otpuštanje lažnog identiteta

Ono što smatramo glasom u glavi koji nikada ne prestaje govoriti zapravo je bujica neprestanog i kompulzivnog razmišljanja. Kad nam svaka misao potpuno privuče pažnju, kad se u velikoj mjeri potpuno identificiramo s glasom u glavi i emocijama koje ga prate, tada se izgubimo u svakoj misli i svakoj emociji, tada smo se potpuno poistovjetili sa sadržajem svog uma i stoga smo u vlasti svoje umom stvorene osobnosti. Osobnost je nakupina misaonih oblika koji se ponavljaju te uvjetovanih mentalno-emocionalnih obrazaca za koje smatramo da smo to mi. Taj privid onoga tko smo i osjećaj apsolutne odvojenosti od sebe, drugih ljudi, svijeta i života, život pretvara u noćnu moru.

Od rođenja počinjemo postepeno graditi svoju osobnost, svoj lažni osjećaj sebe i svoj lažni identitet. Kakvu ćemo osobnost izgraditi, ovisi o našim roditeljima, našem odgoju, što se događalo tijekom našeg odrastanja, kako je to utjecalo na nas i kako smo mi respondirali na te događaje. Pogotovo oni nelagodni događaji postaju ključ za izgradnju naše osobnosti. Budući da nas nitko ne uči da se usmjeravamo na ono što uistinu jesmo, ono što smatramo da smo mi stvaramo na temelju iskustava kroz koja prolazimo. Pa tako počinjemo dubinski vjerovati da smo mi naše emocije (npr. tuga, ljutnja, depresija, strah), naša vjerovanja (npr. ne vrijedim, ne mogu, nesposoban/nesposobna sam) te razne priče koje nam plasira naš um. Kasnije, kad odrastemo, ponekad nećemo moći tek tako otpustiti svoj lažni identitet, bez adekvatnog znanja i razvijanja prirodnog stanja uma, bez razvijanja stanja praznog prostora.

Stanje “ja jesam”

Ispod tog lažnog osjećaja tko smo mi, nalazi se ogroman prazan prostor ispunjen životom i životnom energijom. Rijetki su oni koji uspiju u potpunosti ući u tu zonu, jer da nije tako ovim svijetom bi kročilo puno više ljudi koji su potpuno deidentificirani od svojih misli i emocija, tj. od svojeg uma i osobnosti. Kad jasno i potpuno uvidimo da ono što zamjećujemo, doživljavamo, mislimo i osjećamo u konačnici nismo mi i da sebe ne možemo pronaći u tim stvarima koje neprestano prolaze, po prvi puta počinjemo se rađati mi. To je proces. Nitko od nas ne zna da li će uspjeti tijekom života u potpunosti otpustiti svoju osobnost i ući u stanje ne poistovjećivanja sa svojim umom. Bit ovog teksta niti nije u tome. Bit kultiviranja mirnog uma je u tome da svatko od nas zna da postoji mogućnost i način da umirimo svoj um što će rezultirati većom količinom užitka, opuštenosti, prisutnosti i ljepote u svakodnevici.

Vježba, vježba i vježba

Otpuštanje vlastitog lažnog identiteta i razvijanje stanja praznine ima, da tako kažem, svoju strukturu. Prije svega, svatko od nas treba isprazniti emocionalni naboj koji je nastao uslijed povreda koje smo proživjeli kroz život i koji je ostao zabilježen u podsvijesti. S time ćemo korak po korak početi vraćati svoju energiju. Nakon toga i paralelno s tim, bitno je raditi na obiteljskim memorijama tj. obrascima uma koji se rolaju unutar naše obitelji i koji u velikoj mjeri određuju nas i naš život, što u trenutku kad počnemo upoznavati svoju podsvijest počinjemo dio po dio osvještavati. Uz sve to bitno je prakticirati određene prakse za uvježbavanje uma na prazan prostor. Što ćemo više vlastite energije vratiti iz povreda i obiteljskih memorija, imati ćemo sve veću mogućnost odvajanja od misli i emocija, jer ćemo imati dovoljno životne energije da možemo održati odvojenost od sadržaja vlastitog uma, ali isto tako ćemo imati i dovoljno energije da otpustimo svoju prošlost i cjelokupno obiteljsko polje u koje nam je um usidren. Tu priča tek počinje, ali od nekud treba krenuti. Tako se korak po korak i dan po dan ostvaruje stanje mirnog uma i uz vježbu, vježbu i vježbu.

Kako ući u proces dovođenja uma u balans? Saznajte više!