Često u komunikaciji s drugim ljudima možemo čuti da oni za sebe kažu da su emotivci ili mentalci. Obično se to odnosi na to da su emocije ili logika baza nečijeg karaktera te kretanja i usmjeravanja u životu i da je samim time takvo nešto nepromjenjivo.

Iluzija „otvorenog srca“

Da li je bolje biti emotivac ili mentalac nije pravo pitanje - ključ je u ravnoteži. Oni koji sebe nazivaju emotivcima, naglasak će u životu stavljati na emocije te će one koji nisu emotivni (pogotovo u situacijama u kojima bi oni bili) smatrati hladnima i intelektualcima. S druge strane, oni koji sebe nazivaju mentalcima, naglasak će stavljati na analiziranje, razmišljanje i intelekt te će one koji ne funkcioniraju tako smatrati nestabilnima, a vrlo često i slabima.

Stvaranje ovakve podjele odmiče fokus od onoga što je bitno te stvara krivu percepciju ljudskog funkcioniranja. Generalno gledano, u današnjem društvu postoji tendencija naglašavanja važnosti življenja kroz emocije i otvoreno srce. Ali, što to znači? Može li netko na adekvatan način percipirati što to znači imati otvoreno srce, ukoliko zanemaruje razvoj i istraživanje svog uma? Budući da sve počinje iz načina na koji je umrežen naš um, ukoliko je on umrežen na krivi način, kroz koje filtere ćemo percipirati svijet i samo značenje otvorenog srca?

U suštini, imati otvoreno srce znači iskušavati mir, ravnotežu, ljepotu, jednostavnost i unutarnji osmijeh u sebi te u i prema svijetu oko sebe. Međutim, mnogi otvoreno srce ne percipiraju na takav način. Otvoreno srce za mnoge je srce prepuno euforičnih i dramatičnih emocija, što u prijevodu znači izmijenjivanje faza konstantne „pozitive“ i faza konstantne drame. Iskušavanje euforičnih i dramatičnih emocija je dio jednog te istog polariteta koji će se nužno izmijenjivati ukoliko je srce u debalansu te to nema nikakve veze s pravim značenjem otvorenog srca.

Ego trik – um je loš

Kad se gleda iz kuta samorazvoja, neki vrlo često zanemaruju um i njegovo funkcioniranje. Um se najčešće smatra nečim sekundarnim čemu se ne treba pridavati previše pozornosti, već je samo bitno dovesti se u poziciju otvorenog srca.

Međutim, ukoliko nam je um umrežen na neke vrlo toksične identifikacije i programe za koje smo jako vezani, usmjeravanje pozornosti na otvaranje srca i ne bavljenje umom može biti jako dobar ego trik. Iznimno jake identifikacije koje su utkane u naš um imaju ogromnu sposobnost mijenjanja naše percepcije, realnosti te onoga što je bitno i što nije bitno. Pa ukoliko se posvetimo otvaranju srca, one tada mogu i dalje bezbrižno postojati te utjecati na nas i naš život, ali ovaj put kroz „okvir srca“.

Um sam po sebi nije niti dobar niti loš. Ono što određuje ovaj predznak koji mu dajemo su programi koje smo tijekom života unijeli u njega. Um je poput računala, koje funkcionira u skladu sa software-om koji smo u njega unijeli. Ukoliko je taj software toksičan, tada će i naš život biti toksičan, i obrnuto. Ali ne samo da će nam život biti toksičan, nego ćemo imati nezdravu strukturu uma. Međutim, um se uz kvalitetna znanja može transformirati, tj. možemo od nezdrave strukture stvoriti zdravu strukturu koja će podržavati naš razvoj i ekspanziju.

Bit je u ravnoteži, a ne u otvorenom srcu

Budući da smo svi mi i mentalna i emotivna bića, suludo je zanemarivati bilo koji o ovih aspekata u vlastitom životu. I emocije i misli su dio iste cjeline, dio onoga što nas čini ljudima. Generalno gledano, centrom uma se smatra mozak, a emocija srce. Međutim, to nisu sjedišta emocija i misli. Njihovo sjedište je puno dublje i šire od naše ograničene percepcije.

Također, ukoliko vjerujemo za sebe da smo emotivci ili mentalci, kao i kod svakog vjerovanja, činiti ćemo sve da to vjerovanje obranimo u situacijama i interakcijama s drugim ljudima. Većinom će to biti nesvjesno, ali svejedno će se događati.

Bit nije u zanemarivanju ili isključivanju emocija ili misli i logike iz života, već u tome da uskladimo i uravnotežimo ta dva elementa kroz koja se realiziramo u svojoj realnosti te da koristimo, figurativno rečeno, i um i srce.

Mozak je i emotivac i mentalac

Ako već vjerujemo za sebe da smo emotivci ili mentalci, bilo bi dobro da znamo pravu prirodu koja kreira taj epitet koji si pridajemo. Biti emotivac ili mentalac nije stvar karaktera ili naše prave prirode, iako većina ljudi misli da je. Ono što određuje što će nas kroz život voditi – emocije ili misli – tj. da li smo emotivci ili mentalci je način na koji funkcionira naš mozak.

Mnogi ne razumiju da njihovu osobnost i ego strukturu određuje upravo mozak. Razumijevanje mozga i njegovog funkcioniranja je ključno iz razloga što nam upravo ono omogućuje najdublje razumijevanje nas samih.

Određeni debalans u mozgu dovodi do dominacije logike nad emocijama ili emocija nad logikom. Taj debalans je posljedica umrežavanja uma tijekom odrastanja i života te programi koje u toj fazi instaliramo u svoj um i energetski sustav određuju kako i na koji način će naš mozak funkcionirati. Moguće su dvije opcije debalansa s odstupanjima u tome koliko će on biti izražen, točnije u kojem postotku će prevladati logika nad emocijama i obrnuto.

Kod ljudi koji imaju dominantnu lijevu stranu mozga, razmišljanje, logika i analiziranje će biti dominantan način funkcioniranja u njihovom životu. S druge strane, kod ljudi koji imaju dominantnu desnu stranu mozga, fokus će im biti na srcu i otvaranju srca, tj. emocije će im biti najvažnije u životu.

Dominacija bilo koje polutke mozga pokazatelj je isključivo neravnoteže u našem energetskom sustavu i umu, a kategoriziranje sebe kao mentalca ili emotivca je samo odraz te neravnoteže.

Naučite više ovdje!