Povremeno određena iskustva u našem životu mogu izazvati strah. Ukoliko je u takvim trenucima strah opravdan i u skladu s onim što nam se u datom trenutku događa, tada je to sasvim realna i prirodna reakcija. Međutim, ponekad neki imaju problema s potpuno nerealnim i iracionalnim strahovima koji im stvaraju nepotrebnu brigu te ih opterećuju u normalnom življenju.

Uzroka za iracionalne strahove može biti jako puno, međutim, u većini slučajeva su oni nasljedne prirode, pogotovo od strane onih ljudi s kojima smo bili jako bliski u djetinjstvu ili su oni imali neku značajnu ulogu u našem životu. Boris je imao upravo takav problem.

Jedan od ne toliko rijetkih problema mučio je i njega. Naime, Boris je imao problema sa strahom i gotovo paničnim napadajima kad bi trebao nešto izabrati ili donijeti neku odluku te se vrlo često bojao svih mogućih ishoda vezano uz ono što se u njegovom životu događa. Strah je bio emocija koja je dominirala njegovim životom te ga je kočio u brojnim životnim segmentima , a ponajviše u sposobnosti da se opusti. Iako na prvi pogled mali i nebitan problem, Borisu je on zadavao itekakve poteškoće u normalnom funkcioniranju.

Pričao je o tome kako mu se u životu na banalnim stvarima, od toga da li skrenuti lijevo ili desno, kupiti plave ili smeđe hlače, otići na more ili ostati u Zagrebu, pa sve do nekih drugih, sličnih situacija, događaju nevjerojatni unutarnji konflikti zbog kojih iskušava jaku nesigurnost i strah. Također, strah se manifestirao i na sasvim iracionalne načine, primjerice, nije mogao zaspati po noći jer se bojao da se ujutro više neće probuditi.

Nakon toga smo počeli pričati o njegovom odrastanju. Vrlo indikativan pokazatelj, s obzirom na njegov problem, bio je taj da je njegova majka konstantno bila u strahu dok je bio dijete. Prisjećao se kako je previše brinula za njega i kako ga je držala pod staklenim zvonom te kako najviše iz djetinjstva pamti njezin strah. Zbog njezinog straha, koji je uvelike nadmašivao normalnu dozu majčinske zabrinutosti, bila su mu uskraćena brojna iskustva u dječjoj i mladenačkoj dobi.

U nekim obiteljima, emocija straha predstavlja dominantnu komponentu koja ostavlja jako velik utjecaj na dijete. Ponekad dijete niti ne mora direktno biti izloženo strahu roditelja, ili neke druge osobe s kojom je bio blizak, već jednostavno može odrastati u okruženju osobe koja zrači strahom što često puta bude dovoljno da dijete preslika taj strah na sebe te prihvati taj program funkcioniranja kao nešto normalno. Iako u djetinjstvu taj strah ne mora dolaziti do izražaja, u kasnijoj dobi on se može aktivirati i uzrokovati poprilične probleme, kao što je slučaj s Borisom.

U takvim situacijama, ljudi ne mogu s ničim povezati svoj strah, te s vremenom počinju stvarati dojam da lude ili da gube razum. Međutim, bitno je uzeti u obzir obiteljske energije koje u ovakvim slučajevima odigraju svoju ulogu. U kasnijoj dobi obitelj ne mora biti okidač za pokretanja iracionalnih strahova, zbog čega je ljudima još teže povezati što se zapravo događa. Kad smo kroz rad ušli dublje u cijelu priču i u trenutku kad je Boris osvijestio da funkcionira po istom principu kako je funkcionirala, i još uvijek funkcionira, njegova majka, počeo se događati proces deidentifikacije koji je s vremenom kroz rad počeo dovoditi do splašnjavanja iracionalnih strahova u njegovom životu.

Nakon toga, Boris je stvari doživljavao s više lakoće te situacije koje su mu nekada bile problematične i koje su mu producirale strah više nije niti primjećivao, točnije rečeno - u njima je postupao na normalan i zdrav način.

*Imena polaznika LifeSHIFT programa i coachinga su promijenjena radi zaštite njihove privatnosti.

Više o coachingu saznajte ovdje!