Kroz život nas uče da ignoriramo svoje emocije i da se pravimo kao da ih nema. Isto tako nitko nas ne uči koliko je bitno osluškivati svoje tijelo i biti prisutan u njemu, jer upravo je ono izvor našeg instinkta, mira i unutarnjeg vodstva. U početku vlastitog osobnog razvoja, nisam razumjela u potpunosti dubinu i važnost ovoga što ovdje pišem, iz samo jednog razloga – zato što razumijevanje toga traži direktno iskustvo, i puno iskustva. U ovom blogu želim vas potaknuti na promišljanje o ulozi tijela i emocija na nas i naš život te potencijalno i probuditi kod nekih od vas želju i motivaciju za dubljim istraživanjem ovih aspekata našeg postojanja.

Pročitati nešto vs. znati nešto

U početku osobnog razvoja kad počnemo ponirati u svoj unutarnji svijet, ujedno počinjemo uviđati u kolikoj mjeri nam misli divljaju, koliko smo prepuni raznih emocija te u kojem unutarnjem kaosu zapravo živimo. Taj unutarnji kaos uviđamo i prije početka osobnog razvoja, kroz životne situacije koje nam se događaju i način na koji živimo. Ništa od toga nije slučajno – to je odraz našeg unutarnjeg stanja.

Vjerojatno rijetko tko nije čuo za ovo što sam napisala, ali postoji jedna bitna razlika između toga kad netko nešto čuje ili pročita i kad netko to doista živi. To je osnovna zamka u koju upada velik broj ljudi, kad u svom umu uđu u priču „ne znam da ne znam”. Drugim riječima, pročitao/-la sam nešto, mogu o tome s nekim razgovarati i mentalizirati i to znači da to znam.

Da bi to što smo pročitali zaživjelo u našem životu, jedna od najznačajnijih lekcija u osobnom razvoju je razvijanje sposobnosti da umirimo um i osjetimo tijelo. To je pozicija iz koje možemo vidjeti svijet realno i onakav kakav je. Put do toga je proces koji se sastoji od osvještavanja načina na koji živimo i obrazaca koji kroje naš život na način koji nam ne odgovara. Upravo ti obrasci onemogućuju da nam se um umiri, jer unutar njih je pohranjeno jako puno boli te ujedno zbog te boli ne možemo biti prisutni u tijelu, u miru unutar sebe.

Uvježbavanje uma da ne napušta tijelo

Nakon toga kreće faza umirivanja uma, koja se sastoji od procesuiranja. Što to znači? To znači da bi umirili svoj um, jako je bitno da naučimo i znamo kako raditi s emocijama i boli koja se nalazi pohranjena unutar našeg uma, tj. naše podsvijesti. Ta bol drži našu svijest zarobljenu u glavi i ne dopušta nam da budemo prisutni u tijelu te stvara mentalni kaos i beskonačna mentaliziranja, koja nekima ne daju spavati, onemogućuju im da donose adekvatne odluke te stvaraju sveopći osjećaj konstantne napetosti i tjeskobe.

Kad počnemo raditi na potisnutim sadržajima podsvijesti, tada se svijest polako korak po korak ponovno spušta i vraća u tijelo te s vremenom, kako sve dublje ulazimo u ovaj proces, u nama se budi i razvija osjećaj unutarnjeg mira, ravnoteže i blagog zadovoljstva. Da bi do toga došli, suočavanje s onim što imamo u svojoj podsvijesti je nužno. To je jedini ispravan način i put, ako iskreno želimo pravu promjenu.

Poznavanje prirode uma i njegovog funkcioniranja, pogotovo podsvjesnog uma, je razlog zašto je to bitno. Način na koji je naša podsvijest umrežena kroz životna iskustva od rođenja do današnjeg dana stvara unutar nas nevidljive smjernice koje određuju način na koji ćemo percipirati sebe i svoj život. S obzirom da je tako, logičan slijed događaja je sljedeći – ako promijenimo način na koji funkcionira naša podsvijest i što se u njoj nalazi, promijenit će se i način na koji percipiramo sebe i svoj život. Kad to prihvatimo i razumijemo te kroz direktno iskustvo iskusimo, um će nam biti sve mirniji, a mi ćemo biti sve više prisutni u tijelu.

Kad kroz adekvatno znanje i praksu ne dopustimo umu da napušta tijelo, kad istražimo sve njegove elemente i prirodu, rezultat toga je da nam svijet postaje jasan i da sami sebi postajemo jasni. Zašto? Zato što počinjemo uviđati što je utjecalo ili utječe na naša raspoloženja, ponašanje i izbore, kao i ona kod drugih te što navigira našu svakodnevicu i svakodnevicu drugih. Ta svijest daje ogromno olakšanje.

Jedina prava realnost je ona u nama

Nažalost, kad ignoriramo tijelo i nemamo zdravu konekciju s njim, ono nam daje do znanja da je tu kroz niz simptoma – gubitak vitalnosti, kroničnu bol, bolesti povezane sa stresom, visoki krvni tlak, srčani ili moždani udar, anoreksiju ili bulimiju, depresiju, tjeskobu, ovisnosti, itd. Kad se ovakve i slične stvari počnu događati, to znači da smo izgubili konekciju s našim prirodnim, intinktivnim životom.

Tijelo, u kombinaciji s podsvijesti koja se kroz njega manifestira, je nevjerojatno važno zato što nam daje sve informacije i znanje nužno za dolazak do slobode i sreće, u pravom smislu riječi. Spustiti svijest iz glave u tijelo je prva stvar s kojom bi bilo dobro da svatko od nas u potpunosti ovlada.

Jedina prava realnost je ona u nama. Odbacivanje ili ignoriranje ove istine je osnovni razlog zašto toliki broj ljudi vodi nesretan i nerealan život. Kad ignoriramo svoj unutarnji svijet, svoje kretanje kroz svakodnevicu ravnamo prema onome što opažamo sa svojih pet osjetila. To je za nas tada jedina realnost, jer ne dopuštamo svijetu u umu i tijelu da se razotkrije.

Svijet uma i tijela

Istraživanje unutarnjeg svijeta je oaza odgovara kojima u životu težimo te ključna činjenica u cijeloj priči je da se emocije uvijek manifestiraju u tijelu. O tome dosta detaljno govorim na edukacijama koje održavam te tako pristupam u individualnom radu s klijentima. Ako imamo znanje kako to dvoje povezivati, možemo se početi postupno iscjeljivati. Primjerice, osoba koja je ljubomorna, ako uđe u sebe može osjetiti opsesivne nalete misli u tijelu u obliku tjelesnih senzacija – kao vrućinu i stezanje u prsima te kao averziju i strah od tog osjećaja.

Taj prvi korak može jednim dijelom umiriti misli. Daljnji proces rada s emocijama, u ovom slučaju s ljubomorom, ukratko bi izgledao ovako. Možemo ispitivati dalje taj osjećaj da pojačamo svjesnost o njemu u svom tijelu. Dok tako osjećamo taj osjećaj ljubomore, bitno je da si dopustimo osjetiti koje slike i osjećaji su povezani s tim senzacijama. Primjerice, to može biti osjećaj napuštenosti i straha te slike razvoda roditelja. Ti osjećaji i slike mogu potaknuti izlazak osjećaja gubitka, praznine i napuštenosti koju nosimo u podsvijesti, u svom umu i tijelu. Upravo te emocije je potrebno procesuirati da se situacije po pitanju ljubomore u našem životu počnu mijenjati, naravno, nama u korist.

Kad tako pristupimo svojim osjećajima i mislima, primijetiti ćemo npr. u ovom slučaju, da tugu, ljutnju, gubitak i strah nosimo u sebi jako dugo. Primijetit ćemo kako ponavljamo obrazac napuštanja u životu. Tada ćemo primijetiti da ispod svega toga čući neki dio nas, često je to dječji dio, prema kojem trebamo imati razumijevanja. Isto tako ćemo shvatiti da nismo jedini koji smo prošli to iskustvo, već da je takvih ljudi nebrojeno puno na ovome svijetu. Tako iskustvo kroz koje prolazimo postaje manje osobno, jer sve više osjećamo sebe kao svjesnost koja svjedoči onome što se događa i tu identifikacija s emocijom i ponašanjem koje ide iz nje, u ovom slučaju s ljubomorom, pada u vodu.

Neosobna kvaliteta emocija

Ako želimo živjeti mudro kao ljudska bića, bitno je da razumijemo što osjećamo i kako raditi s tim što osjećamo. Gore sam navela samo jedan primjer, ali naša podsvijest pa tako i tijelo (jer se podsvjesni sadržaji uvijek manifestiraju u tijelu) su prepuni emocija koje blokiraju nas i naše funkcioniranje u svakodnevici.

Imamo krivu predodžbu da život ne bi trebao biti ispunjen s raznim ne baš ugodnim emocijama. Ali činjenica je da život je ispunjen s takvim emocijama i jako je bitno to prihvatiti. Potajno vjerujemo da ako postupimo kako treba, naša rijeka emocija će uvijek biti ugodna i nećemo osjećati bol i gubitak.

Pa kad se pojavi neugodna emocija i iskustvo, želimo ga se riješiti. A kad se pojavi pozitivno iskustvo i emocija, tada ga ne želimo pustiti. A opet, kad se pojave neutralna iskustva i emocije, tada ih ignoriramo. Uvijek želimo ispravne, ugodne osjećaje i želimo pod svaku cijenu izbjeći one neugodne. To je nemoguća misija!

Kad uđemo dublje u rad s umom i tijelom, postajemo mudriji. Tada spoznajemo da je nemoguće popraviti tijek emocija. Osjećaji su samo osjećaji i svaki dan se sastoji od tisuću ugodnih, bolnih i neutralnih momenata. Ti osjećaji nisu niti dobri niti loši – oni su struja života. Kad se netko godinama kroz osobni razvoj suočava sa svojim emocijama, tada razumije o čemu ovdje pišem.

Činjenica je da je život vrlo često težak i bolan po svojoj prirodi, ali i zbog umreženosti našeg uma, a ne zato što mi radimo nešto krivo.

Bolna iskustva ne znače neuspjeh. Najveći majstori osobnog razvoja koji postoje i koju su postojali kroz povijest obolijevali su i iskušavali bol, kao i svi mi. Njihova praksa je bila prihvaćanje ugode, boli i neutralnih iskustava na svjestan, neutralan i otvoren način. Ono što kvalitetan osobni razvoj može svakome od nas pružiti je razvijanje svjesnosti, koja će nas učiniti dovoljno mudrima da znamo koji su osjećaji prisutni i aktivni u datom trenutku bez da se u njima izgubimo te da te osjećaje znamo procesuirati.

Stabilnost – produkt rada s umom, tijelom i emocijama

S vremenom, ako tako pristupamo emocijama, doći ćemo u poziciju da smo većinu vremena stabilni. To znači da nam glava nije preopterećena gomilom misli, da nismo pod utjecajem neke emocije i da u tijelu ne osjećamo nikakve tjelesne senzacije (pritisak, gušenje, bol, grčenje, nelagodu i slično).

Mnogi ljudi kad započnu proces osobnog razvoja boje se svojih emocija. Nadaju se da će im meditacija i prakse osobnog razvoja pomoći transcendentirati kaos svijeta i učiniti ih neranjivima na teške emocije. Ali to je lažna transcendencija, negiranje života. To je strah koji se maskira u mudrost. Puno zdraviji i bolji pristup životu je prepoznati da su sve emocije koje imamo, i ugodne i neugodne, upravo ono što nas čini živima te nam daju mogućnost da učimo i da se razvijamo.

Kad povezujemo vlastiti osobni razvoj, tj. naš unutrašnji svijet, sa situacijama koje nam se događaju u životu i kad ne isključujemo jedno od drugog već procesuiramo ono što nam situacije izvlače na površinu te iz toga učimo, tako korak po korak ulazimo u drugačiju zonu funkcioniranja – u mudrost tijela i emocija.

I za kraj, ova Budina izreka dočarava srž ovog bloga: „U tijelu i umu nalaze se sva učenja”. I to je doista tako!

Ako želite da sve iznešeno u ovom blogu postane način na koji živite i način na koji se ophodite sa svojim tijelom i emocijama, saznajte više ovdje!