Jako često u svojoj praksi, ali i u privatnom životu, od ljudi indirektno ili direktno čujem da za sebe misle da nešto s njima nije u redu i da na neki način ne vrijede. Neki će to direktno verbalizirati, dok će neki indirektno pokazati da su zapeli u tom obrascu kroz način na koji opisuju sebe, svoje postupke i svoj život.

Obrazac bezvrijednosti je duboki trans koji drastično umanjuje kvalitetu našeg života te nas odmiče od ostvarivanja poriva kojima dubinski u sebi težimo i za kojima vapimo. Jedino putem tih poriva možemo izraziti sebe u ovoj realnosti i uistinu rasti i razvijati se kao biće te ih je zato bitno poštivati i realizirati.

Trans bezvrijednosti je nevjerojatno raširen u društvu u kojem živimo i mnogi ga imaju, bili toga svjesni ili ne, te ga na razne načine nastoje potisnuti, sakriti od sebe i drugih te kroz fokus na vanjski svijet okreću glavu od toga što se u njima zbiva. Takav pristup nije rješenje, već je bitno razumjeti kako i zašto je taj trans nastao i kako iz njega izaći.

Percepcija „nešto ne valja sa mnom”

Osjećaj da nešto ne valja s nama ide ruku pod ruku s dubokim osjećajem usamljenosti. Često ljudi koji smatraju da nešto nije u redu s njima žive kao u balonu, koji olabavi kad se osjećaju dobro u vezi sebe, ali kad se osjećaju loše u vezi sebe zidovi balona toliko ojačaju da izgleda kao da ih se može vidjeti.

Trans bezvrijednosti nije osobni problem niti vlastita greška. Kao što sam napisala, jako puno ljudi je zapelo u ovom transu, koji je odraz dubinskog ne samopoštovanja. Za većinu ljudi, osjećaj nedovoljnosti je odmah iza ugla i ne treba puno da se pokrene. Dovoljno je čuti nečiju pritužbu, kritiziranje, ući u konflikt s nekim, napraviti grešku na poslu, itd. i trans se aktivira - odmah se javlja osjećaj da nisu ok.

Kad prolazimo kroz život promatrajući ga kroz prizmu osobne nedovoljnosti, zarobljeni smo u transu bezvrijednosti. Zarobljeni u ovom transu ne možemo percipirati istinu tko mi uistinu jesmo. Nedavno sam pročitala jednu priču s dubokom porukom. Ukratko, priča se radi o ženi koja je sjedila uz krevet svoje majke koja je bila na samrti. U jednom trenutku majka je otvorila oči i šapnula svojoj kćeri „cijeli svoj život sam mislila da nešto nije u redu sa mnom…šteta, koji gubitak“. To su bile njezine zadnje riječi, par sati nakon toga je umrla.

Mi ne moramo čekati svoju smrt da bismo shvatili da gubimo dragocjeno vrijeme i život na vjerovanje da nešto s nama nije u redu. Prvi korak je radikalno prihvaćanje onoga što se unutar nas događa, što znači – suosjećanje i promatranje tog transa. Ovaj proces počinje s iscjeljivanjem strahova i rana našeg života koje produbljuje suosjećanje. Trans bezvrijednosti nije nastao sam od sebe. Kao i svaki obrazac, i ovaj obrazac ima podlogu zbog koje postoji.

Korijeni transa

Prva i najbitnija stvar je razumjeti da ako smo odrastali u okruženju koje je bilo toksično, u kojem nas nitko nije vidio niti čuo, pa samim time niti zadovoljio naše bazične potrebe za ljubavi, dodirom, sigurnosti i pažnjom, kako ćemo se osjećati nego nedovoljno i bezvrijedno. To je alfa i omega svačijeg obrasca bezvrijednosti.

Plus, kad uočimo traume koje iz gore navedenog proizlaze, jedino što smo kao djeca mogli zaključiti je da s nama nešto ne valja. Dijete nema kapacitet niti mogućnost zaključiti da s ponašanjem roditelja nešto ne valja, jer se ne može samo brinuti za sebe i svoje potrebe, pa njihovo ponašanje prebacuje na sebe i donosi zaključak i stvara vjerovanje - ja ne vrijedim.

Ono što u praksi rada s ljudima redovito primjećujem je da vjerovanje „ja ne vrijedim” nije ništa drugo nego li stabilizacija. To znači da ako imamo ovo vjerovanje o sebi, da nam je bol zbog emocionalne i energetske, a kod nekih i fizičke, neprisutnosti roditelja bila toliko jaka da smo stvorili ovaj zaključak o sebi samo da ne osjećamo tu bol i da ju s tim vjerovanjem potisnemo.

To je zapravo prava istina o obrascu bezvrijednosti. U trenutku kad iscijelimo tu bol koju smo potisnuli, vjerovanje „ja ne vrijedim” gubi svoju snagu i postaje besmisleno i nepotrebno, jer je ono ionako bilo samo osigurač u našoj podsvijesti da ne osjećamo bolne emocije. U tom trenutku se počinjemo otvarati sebi i svijetu te možda po prvi put počinjemo uistinu živjeti.

Kad produbimo suosjećanje prema samima sebi i osvijestimo zašto smo zapeli u tom obrascu, postajemo slobodni voljeti svijet u kojem živimo. To je ogroman blagoslov. Kako oslobađamo sebe patnje koja proizlazi iz obrasca „nešto nije u redu sa mnom“, počinjemo u srži sebe osjećati da je to laž te polako, korak po korak, izražavati ono što uistinu jesmo.

Nastanak osjećaja bezvrijednosti kroz odrastanje

Kad su roditelji iskreno prisutni i puni ljubavi, oni nude svom djetetu ogledalo njegove vlastite unutarnje ljepote. Kroz ovo jasno zrcaljenje, dijete razvija osjećaj sigurnosti i povjerenja u ranom djetinjstvu, kao i kapacitet za spontanost i intimnost s drugima.

Kad pronađemo u sebi rane bezvrijednosti, prvo što ćemo spoznati da kao djeca nismo dobivali ljubav i razumijevanje koje smo dubinski trebali. Kako? Primjerice, tako da su nam roditelji bili neobazrivi, iznimno kritični, ljutiti i samocentrirani.

Naši nesavršeni roditelji su imali isto tako nesavršene roditelje. Strahovi, nesigurnosti i nezadovoljene potrebe prenose se generacijama. Roditelji žele da njihova djeca budu u skladu s onime što je njima važno. Najčešće se roditelji postavljaju prema djeci na način da su ljutnja i strah nešto loše, da je njihovo prirodno izražavanje potreba i frustracija neprimjereno. U situacijama u kojima roditelji nemaju takta, pa čak i zlostavljaju svoju djecu, glavna poruka je: „ti si loš, smetaš, ne vrijediš“. Ali čak i u manje esktremnim situacijama, većina od nas je naučila da naše potrebe, strahovi i percepcija nemaju neku težinu te da moramo biti drugačiji i bolji, ako želimo pripadati.

Kako su naši roditelji instalirali u nas trans bezvrijednosti? Učeći nas na gore opisane načine da nešto fundamentalno ne valja s nama, naši roditelji na takav način internaliziraju tu sliku u našu podsvijest i mi smo uvučeni u trans bezvrijednosti. Možemo provesti godine i desetljeća svog života trudeći se biti ono što oni žele da budemo, trudeći se da budemo dovoljno dobri. Ta potreba se prelije u naš odrasli život i onda tu istu petlju vrtimo u svom poslu i relacijama.

Utrka za boljim sobom i boljim životom

Osjećati se bezvrijedno ide ruku pod ruku s osjećajem odvojenosti od drugih i od života. Ako nešto ne valja s nama, kako možemo pripadati? To je začarani krug - što više percipiramo da nešto ne valja s nama, to se osjećamo ranjivijima i odvojenijima. Ispod našeg straha da ne valjamo leži još primarniji strah – da nešto ne valja sa životom i da će se dogoditi nešto loše.

Osjećaj bezvrijednosti i odvojenosti od drugih pokreće razne mehanizme patnje, a njihov najveći izričaj je ovisnost – o alkoholu, drogama, hrani, poslu, odnosima, nekoj osobi kako bi se osjećali kompletnima i da život ima smisla. Zamke obrasca bezvrijednosti su te da neki nastoje doživjeti svoju vrijednost kroz konstantno dugosatno bavljenje poslom, dok neki kreiraju vanjske neprijatelje i uvijek su u ratu sa svijetom.

Trans bezvrijednosti se pojačava kad nam je život bolan i izvan kontrole. Možemo zaključiti da naša bolest ili emocionalna depresija su naša krivnja, rezultat loših gena ili manjkavosti discipline i volje. Možemo zaključiti da je gubitak posla ili bolan razvod refleksija naših mana. Da smo napravili nešto bolje, da smo bili drugačiji, situacija ne bi bila takva. Iako možemo okriviti nekog drugog za to, dubinski okrivljavamo sebe što smo se uopće našli u toj situaciji.

Druga strana medalje transa bezvrijednosti je ponos. Ljudi na toj strani medalje ne osjećaju sram i neadekvatnost već osjećaje posebnosti, osobne važnosti i superiornosti. Trans bezvrijednosti se manifestira i tako da se imamo potrebu konstantno potruditi i raditi više da se usavršimo.

Također, konstantna sumnja da li dobro meditiramo i radimo na sebi te da li duhovno napredujemo je vid transa bezvrijednosti. Ovaj trans požuruje našu dinamiku u osobnom razvoju. Ne dopušta da se opustimo, jer još nismo stigli „tamo“ gdje trebamo stići. Osobni razvoj tada postaje kao utrka. Jedan tibetanski,budistički učitelj je rekao: „Problem je u tome što ego može preokrenuti sve u svoju svrhu, pa čak i spiritualnost.“

Drugim riječima, ovaj trans isprepleten je s cijelim našim životom i stavlja nas u poziciju da jurimo kroz život u potrazi za nečim što nastojimo pronaći izvan sebe. Osnovno pitanje je - kud jurimo i možemo li to što tražimo pronaći izvana? Odgovor je i više nego jasan.

Buđenje iz transa

Većina ljudi kada napokon shvati koliko dugo im je život bio zarobljen u ovom transu, u mržnji prema sebi i sramu, osjećaju ne samo ogromnu tugu već i ogromnu nadu. Kao buđenje iz lošeg sna, kad vidimo svoj zatvor, vidimo i svoj potencijal. Osloboditi sebe ovog transa straha i odvojenosti postaje moguće jedino ako respondiramo na svoju ranjivost s mudrim srcem – prihvaćanjem i suosjećanjem.

Nesavršenost nije naš osobni problem, to je prirodni dio postojanja u fizičkoj realnosti. Svi ponekad zapnemo u željama i strahovima, svi se ponekad ponašamo nesvjesno, svi se ponekad razbolimo. Kad se opustimo po pitanju nesavršenosti, ne gubimo više životne trenutke u traženju toga da budemo drugačiji i u strahu da nešto ne valja. Trans bezvrijednosti traži od nas upravo suprotno – još, još i još, nikada nije dovoljno dobro ono što napravimo u životu ili kroz osobni razvoj. Ovo je jako bitno prepoznati.

Iako je trans bezvrijednosti sastavni dio većine ljudi, isto tako je i naš kapacitet da se iz njega probudimo. Oslobađamo sebe tog transa kad zaustavimo rat protiv sebe i umjesto toga naučimo se povezati sa svojim životom s mudrošću i suosjećanjem iscjeljujući istovremeno povrede koje su dovele do toga da vjerujemo da je ovaj trans istinit. Kad trans bezvrijednosti postane svjestan, on počinje gubiti snagu nad našim životom i mi se počinjemo buditi i, što je najbitnije, počinjemo živjeti.

Ako želite izaći iz transa bezvrijednosti, bitno je znati da je iz njega moguće izaći. Ako vas "povuče", napravite prvi korak - saznajte više ovdje!