Koliko god mislili da smo otvoreni prema ljudima i prema životu, činjenica je da otvorenost ovisi o tome kakvo smo odrastanje i odgoj imali i kroz kakva smo iskustva prošli. Što je taj proces bio bolniji i destruktivniji, to će i naša otvorenost biti manja. Zbog toga ćemo na život gledati s velikim oprezom i kroz puno filtera te se nećemo moći opustiti i uživati u sebi, u drugima i u svemu što imamo. Ali što je najbitnije, nećemo vidjeti realno niti sebe, niti druge, niti život.

To se jako dobro vidi po tome što, primjerice, možemo putovati, tulumariti, družiti se, imati iznimno aktivan život, a da sve to uopće ne možemo osjetiti. Tehnički mi prolazimo kroz ta iskustva, ali ih ne osjećamo tj. ne možemo se s njima povezati. Kao da se ne događaju nama, već nekom drugom, ne možemo u njih uploviti 100%, upijati ih i u potpunosti uživati. Velik broj ljudi živi upravo na ovakav način. U pozadini je uvijek manja ili veća nervoza i tjeskoba te mentalna i emocionalna odsutnost koja nas odvaja od trenutka. Ta nervoza i tjeskoba nisu slučajne, one su rezultat našeg dosadašnjeg života, onoga što nam se u njemu događalo i načina na koji smo se naučili zaštititi od toga što nam se događalo.

Nemogućnost osjećanja života i povezivanja s njim

Često od ljudi s kojima radim čujem sljedeće izjave – ne mogu više osjetiti glazbu, ništa u meni ne reagira kad čujem neku lijepu vijest ili kad se nekome koga volim nešto lijepo dogodi, nemam volje za ničim, ništa mi nema smisla, život mi je dosadna rutina, ne znam što želim, vrtim se u začaranim krugovima, što god da radim osjećam se tupo i mrtvo, osjećam se neurotično, itd. Jesu li vam ovakve izjave poznate?

Sve ovo, kao i slične izjave, ukazuju na veliku neravnotežu unutar našeg uma i tijela. Osnovno pitanje koje se nameće kod ovakvih načina funkcioniranja je zašto ona postoje? Nema osobe koja se to ne pita ili se nije pitala. Problem je u tome što većina misli da to tako treba biti i da se ne može promijeniti te ništa ne poduzimaju da to i promjene. Međutim, ta neravnoteža ima svoje uzroke i moguće ju je iscijeliti. Bitno je samo znati kako i od kud početi.

Razvijanje svjesnosti

Nulti korak u ovom procesu je početi razvijati i širiti svoju svjesnost. Mi ljudi imamo nevjerojatan kapacitet i sposobnost širenja svijesti ako smo u kontaktu s adekvatnim znanjem, jer upravo ono potiče njezin razvoj. Tako je počeo i moj put promjene i tako počinje put promjene svake osobe s kojom radim.

Svjesnost je sposobnost koju svaki čovjek ima, ali je nedovoljno razvijena iz vrlo jednostavnog razloga – zato što ju ne koristimo. Kad smo otvoreni novim informacijama, tj. znanjima koja nam ukazuju kako i na koji način funkcioniramo i zašto funkcioniramo tako kako funkcioniramo (ovo se najviše odnosi na funkcioniranje našeg uma, pogotovo podsvijesti), tada se ta sposobnost počinje aktivirati.

Njezin razvoj potiče izgrađivanje iznimno jake pozicije unutar nas, a to je pozicija promatrača. Ova pozicija je njatransformativnija pozicija koju možemo razviti unutar sebe. Ona nam omogućuje da možemo sagledati sebe, druge ljude, iskustva koja nam se događaju i život općenito iz pozicije koja je duboka, osvješćujuća te nam omogućuje rast i razvoj u svakom trenutku, ukoliko dovoljno razvijemo ovu poziciju i ukoliko joj vjerujemo. To je stvar iskustva.

Uz adekvatno znanje o funkcioniranju uma, ova pozicija postaje najveće bogatstvo za nas i naš život. Znanje plus promatrač su dobitna kombinacija da nam u životu više ništa ne bude isto te da uplovimo u kontinuirani tijek promjena. Ovakva promjena neće biti površna, nego će nas izmijeniti iz temelja našeg postojanja i onoga što mislimo da jesmo ili nismo.

Upoznavanje i mijenjanje vlastite reaktivnosti

Prva stvar koju ćemo početi prepoznavati kod sebe kad počnemo razvijati svjesnost i promatrača je ta da u srži našeg uma leži nebrojeno puno reaktivnih odgovora na situacije koje nam se događaju. Što znači reaktivni odgovor? To znači da je naš um uvjetovan i naučen reagirati - emocionalno, mentalno i kroz ponašanje – na točne određene načine u svakoj situaciji, pogotovo u situacijama koje provociraju tj.okidaju ono što imamo u podsvijesti. Ti odgovori su naučeni kroz način na koji smo odgajani, što nam se događalo kroz život, a pogotovo u djetinjstvu te od ljudi koji su nas odgajali. Kad počnemo primijećivati svoju reaktivnost, tada počinje faza učenja i razvoja.

Neke segmente reaktivnosti ćemo moći promijeniti isključivo kroz osvještavanje što radimo i kako reagiramo u nekim situacijama. Međutim, za neke dijelove reaktivnosti ćemo ipak morati zasukati rukave i procesuirati emocije koje dovode do tako snažnih reakcija kad smo u svakodnevici „trigerirani” te razumjeti i osvijestiti obrasce koje produciraju takve reakcije.

Naša podsvijest je prepuna reaktivnih odgovora koji nam život čine teškim, mučnim i prepunim patnje – dok to ne odlučimo i ne počnemo mijenjati. Reaktivnost je jedan od osnovnih uzroka zašto ljudi pate. Apsolutno sve u našem životu je naučeno, ništa nije slučajno, pa tako niti naša reaktivnost. I to je jako bitno prihvatiti i razumjeti, ako se doista želimo mijenjati.

Mijenjanje toksičnih obrazaca

To nas dovodi do idućeg koraka koji će nas povezati sa životom i otvoriti nas prema njemu, a to je mijenjanje obrazaca koji nam ne služe. Primjerice, ako imamo obrazac da bijesnimo na svog partnera ili partnericu, to definitivno nije obrazac koji nam služi i bilo bi dobro procesuirati taj bijes i početi prepoznavati količinu reaktivnosti koja nam se pojavljuje u situacijama kad „poludimo” te svjesno zaustavljati takve reakcije.

Ovo je samo jedan od primjera toksičnih obrazaca koji nam definitivno ne služe i koji nas drže zatvorenima na nekom dijelu našeg postojanja. Svatko od nas ima svoju seriju toksičnih obrazaca koje je jako bitno osvijestiti, razumjeti što nama i ljudima oko nas čine te početi to mijenjati. To je put koji će sigurno dovesti do više mira, zadovoljstva i opuštenosti u nama i oko nas.

Mi nismo roboti kojima su dodijeljene određene skupine obrazaca na koje ne možemo utjecati. Baš naprotiv, možemo promijeniti i zadržati koji god obrazac želimo. Ukoliko imamo adekvatno znanje, s njim možemo upravljati s onim što se u nama i našem životu događa. I tada zapravo uviđamo koliko snagu imamo i kolika je naša odgovornost za apsolutno svaku sekundu onoga što nam se događa.

Postavljanje granica

U jednom trenutku kad dovoljno razvijemo svjesnost i promatrača, kad počnemo u određenoj mjeri upravljati sa svojom reaktivnosti i kad u određenoj mjeri promijenimo toksične obrasce, počet će se pojavljivati sljedeći poriv, a to je poriv gdje ja počinjem, a gdje završavam tj. potreba da postavimo granice u bilo kojem aspektu našeg života.

Možda se neki od vas koji čitate ovaj blog pitate što znači postavljanje granica? To znači da jasno i iz mira možemo odrediti koje ljude želimo imati u životu, a koje ne i u skladu s tim se i ponašati, jasno odrediti i osluškivati kako želimo provoditi svoje slobodno vrijeme i s kim (pogotovo vikendima ili u nekim drugm trenucima kad obitelj/bliski ljudi očekuju druženje, koja ponekad ne možemo energetski realizirati ili nam se jednostavno ne da), jasno dati do znanja nekome kad prijeđe crtu u komunikaciji i ponašanju prema nama, jasno verbalizirati ljudima koje imamo u životu (prijatelji, partner, kolege, obitelj) stvari koje nam ne odgovaraju, ne dopuštati da nas netko zlostavlja psihički, emocionalno ili fizički te se maknuti od takvih ljudi, itd.

Postavljanje granica je toliko prirodan proces, a opet toliko veliki broj ljudi ima problema s njim. Zašto? Zato što nas nitko nije naučio kako to činiti, zato što smo prepuni reaktivnih odgovora i toksičnih obrazaca koji su rezultat traumatiziranja kroz život koja nam iskrivljuju percepciju onoga što se događa i stvaraju lažnu sliku da ne zaslužujemo bolje te uz sve to se bojimo ishoda što će se dogoditi ako se postavimo i zauzmemo za sebe i ono što želimo ili ne želimo. A jesmo li se ikada zapitali što će se dogoditi ako to ne učinimo?

Razvijanje svijesti „tko sam ja”

Kao krajnji rezultat svega napisanog u ovom blogu, počet ćemo osvještavati, osjećati i kao najbitnije živjeti kroz ono tko smo. To znači da ćemo početi percipirati stvari onakve kakve one doista jesu, tj. da ćemo vidjeti istinu. Nećemo vidjeti život niti ružičasto niti crno, već onakav kakav doista je – ponekad ružičast, ponekad crn. To znači da će naša reaktivnost biti sve manja, a naši odgovori na situacije koje nam se događaju baš onakvi kakvi trebaju biti sukladno onome što se događa. To znači da ćemo biti u sebi mirni, stabilni i opušteni. To znači da nećemo živjeti u glavi i mentalizirati i analizirati život u tančine. To znači da ćemo početi osjećati kako želimo živjeti i što želimo iskusiti u životu, što god to bilo i što ponekad ne mora biti usklađeno s društveno prihvatljivim načinom življenja. To znači da ćemo početi osjećati sebe, ispod svega što smo proživjeli u životu i kako smo naučili respondirati na to što smo proživjeli.

Otvorenost i zaljubljenost u život – rezultat uravnoteženog uma

Tada će naša podsvijest biti dovoljno čista da ćemo se moći početi povezivati sa životom i otvarati prema njemu i ljudima, jer upravo zbog svega toga to niti nismo mogli učiniti. Kad uđemo u opisani proces predano i sa srcem, iza svega toga počet će se pojavljivati užitak, volja za životom i ljubav prema životu. To će biti trenutak kao da smo se ponovno rodili, trenutak kad ćemo poželjeti da živimo stotine godina. Ali ne iz straha, nego zato što počinjemo uočavati i osjećati koliko je život lijep i u koliko stvari možemo uživati – i onih u sebi, ali i onih koje se odražavaju kroz druge ljude i ovu prekrasnu planetu na kojoj živimo.

U ovom blogu je opisan okvir koji vas može dovesti do drastično veće otvorenosti prema životu i razvijanja kapaciteta da u njemu uživate. Ovaj okvir traži dosta samostalnog rada, učenja i primjene naučenog, ali su rezultati njega jako veliki, ako se u potpunosti predate ovom radu. Više o tome možete naučiti ovdje!