Voli sebe, kažu. Zvuči tako jednostavno, ali u praksi su stvari malo drugačije. U ovom blogu namjera mi je napisati iz kuta onoga što radim što ljubav prema sebi je, što ju blokira i kako ju možemo početi razvijati. Prije nego što krenemo na ovo blog putovanje, što zapravo znači ljubav prema sebi? Koja je definicija te vrste ljubavi?

Ljubav prema sebi je stanje cijenjenja samog sebe koje raste iz radnji koje podržavaju naš fizički, psihološki i duhovni rast. Ona znači imati visoko poštovanje prema vlastitoj dobrobiti i sreći, ali isto tako znači brinuti se o vlastitim potrebama i ne žrtvovati svoju dobrobit da bismo zadovoljili druge.

Realna slika ljubavi prema sebi

Da je većina čovječanstva u ovom stanju svijesti, svijet bi izgledao daleko drugačije. Ali kad pogledamo i iz uže perspektive, da je to stanje svijesti toliko rašireno, međuljudski odnosi bi bili zdraviji, skladniji, intimniji i dublji, ljudi bi više uživali u svom poslu i svakodnevici, ne bi hrpu situacija i pristupa drugih ljudi prema samima sebi dopuštali i tolerirali, bili bi svjesniji svojih stvarnih potreba, snova i želja te bi težili korak po korak prema tome da to i ostvare.

Kad razmislimo koliko ljudi koji žive na ovakav način znamo ili smo čuli i čitali o njima, zaključit ćemo da ih nema baš previše. Zašto? Zato što je sve to što ljubav prema sebi je i kako se manifestira u svakodnevici, samo odraz nečega puno dubljeg i oku nevidljivog. Takav pristup sebi i svom životu odraz je duboke komunikacije i usklađenosti sa samim sobom. S onim tko mi doista jesmo.

Nerazvijen kapacitet za ljubav prema sebi

Da bismo mogli znati tko smo, bitno je da je to sjeme u nama hranjeno i da je na njega usmjeravana pozornost. I naša i ona drugih ljudi. Jedna od osnovnih zakonitosti uma glasi – ono na što usmjerimo pozornost, to raste. Prvi ljudi koji su trebali usmjeriti pozornost na taj dio u nama su naši roditelji ili skrbnici. Da su mogli i znali bi to napravili, ali većina ima znatno drugačiju priču iza sebe.

Rijetki su oni koji se mogu pohvaliti da su odrastali u okruženju u kojem je njihova autentičnost bila podržavana, ohrabrivana, inicirana i prihvaćena. Ono što je većina dok su bili djeca gotovo na svakodnevnoj bazi doživljavala su ponašanja kao što su omalovažavanje, kritiziranje, zlostavljanje, ignoriranje, zanemarivanje, okrivljavanje i slični oblici ponašanja. Sve to je dovelo do hranjenja sljedeće percepcije i slike o sebi – „ja ne vrijedim”, „ja sam kriv/-a za sve”, „mene nitko ne voli”, „kao da me nema, kao da ne postojim”, „sa mnom nešto nije u redu”, itd.

Ta početna slika koju stvaramo o sebi na temelju zrcaljenja okruženja i ljudi s kojima smo odrastali, ona stvara percepciju o tome tko smo i daje odgovor na pitanje „tko sam zapravo ja”. Ta slika je toliko duboko utkana u nas, da si u životu ne dopuštamo puno toga. Tome svjedočim gotovo svakodnevno u svom poslu.

Mnogi ljudi si zbog toga ne dopuštaju odmor, jer ne vide drugu perspektivu i izlaz iz trenutne poslovne situacije te angažmana koji posao traži. Mnogi ljudi nemaju energije, vremena i psihičkog prostora za stvari prema kojima imaju strast, za svoje želje, snove i hobije. Većina samo preživljava. Ako ikada pomislimo jadni ljudi u siromašnim zemljama, oni nemaju ništa samo preživljavaju. Vjerujte mi, ako se bavimo samo poslom i ne možemo „dignuti nos” iz njega i vidjeti širinu života i njegove mogućnosti ili smo fiksirani na neki drugi aspekt svog života – obitelj, djecu, odnos s nekim, obrazac, itd. - zbog kojeg ne vidimo ništa drugo osim toga, nismo ni mi daleko od njih. Primjerice, ako se samo bavimo poslom i gomila energije nam ide na taj životni aspekt te nam jako malo energije i vremena ostaje za bilo što drugo, koja je razlika između nas i njih? Fokus je na preživljavanju i jednima i drugima. Tako da realno gledano, u toj priči smo jadni svi.

Put do sebe

Ako ikada dobijemo poriv da se s bilo kim uspoređujemo, najbolja opcija je da pogledamo kakva smo osoba sada i zašto živimo na način na koji živimo i dopuštamo stvari koje dopuštamo te da dobro promislimo kako možemo to promijeniti i kakva osoba želimo biti te kakav život želimo živjeti. To je začetak ljubavi prema sebi.

Taj začetak ima puno dublji korijen i put, nego što se čini. Kad odlučimo započeti ovo putovanje, početi ćemo se susretati sa svim svojim sjenama, od kojih smo davno okrenuli glavu. Sa situacijama koje su nas povrijedile, s traumama od kojih smo pobjegli, s ljudima kojima nismo oprostili te niti percipiramo da im uopće trebamo oprostiti, s odnosima koje nismo preboljeli i otpustili, sa svojim slabostima, sa svojim manama, sa svom svojom tugom, ljutnjom i strahovima te sa svojom zatvorenošću prema životu, pa samim time i prema sebi. Drugim riječima, zatvorenošću prema ljubavi prema sebi.

Ako ne osjećamo sve ovo što sam gore napisala, ne možemo se voljeti. Zašto? Zato što to znači da nas nema. Ako je velik dio nas i naše energije ostao tamo negdje daleko u prošlosti, obilježen svim onim što smo proživjeli i nismo to procesuirali, tko je danas prisutan u našem životu i živi naš život? Oni izranjavani mi koje uporno potiskujemo. A ti mi ne vole sami sebe.

Voljeti sebe je nevjerojatno duboko stanje postojanja. Ono je sjeme koje je trebalo od rođenja hraniti. Ako to nije učinjeno, mi se doslovno moramo naučiti što to znači u odrasloj dobi. Većini je to jako stran način funkcioniranja i postojanja. Mi možemo sebi zadovoljiti fizičke potrebe i ta briga o sebi je itekako nužna, ali ljubav prema sebi ima puno dublju dimenziju.

Da se pozornost dok smo bili djeca usmjeravala na naše kvalitete, talente, prihvaćanje nas kao različitih od svih ostalih članova obitelji bez ukalupljivanja, da nas se voljelo na način dostojan odnosa roditelj - dijete, da nas se poštivalo, da su nam zadovoljene bazične potrebe na adekvatan način, da nas se vidjelo, čulo i razumjelo, mi bi danas bili sasvim drugačiji ljudi i živjeli bi sasvim drugačiji život.

U kojoj mjeri je bilo tko od nas imao takvo djetinjstvo, znat ćemo tako da osvijestimo kako nam život izgleda sada, kako se drugi ophode prema nama te kakvim situacijama i životnim okolnostima smo izloženi. Vrlo jednostavna procjena gdje se svatko od nas nalazi, bez previše filozofije.

Voljeti sebe se uči

Kad je pozornost godinama, a nekada i desetljećima usmjeravana na sve ono što nismo (a mislimo da to jesmo!), mi smo kilometrima udaljeni od sebe. Ljubav prema sebi o kojoj pišem je ljubav koja izvire iz svijesti o tome tko smo mi doista. Ta ljubav je duboka konekcija sa svojom nutrinom, koju nitko i ništa ne može zamijeniti. To je konekcija s tim kako mi doista promišljamo o sebi, drugima i o životu, kakva je naša energija kad smo u dubokom kontaktu sa sobom, što želimo iz tog stanja postojanja, kakav život želimo živjeti, što nam je bitno, a što nebitno, koji su nam prioriteti i vrijednosti u životu, itd.

Možda se pitate kako početi raditi na ljubavi prema sebi?  Da bismo se počeli voljeti, doslovno se moramo preodgojiti te uvježbati i usidriti svoju pozornost na ono tko smo, kroz praksu – meditativnu, procesnu i kroz dan. Tamo gdje pozornost nije usmjeravana kroz naš odgoj i djetinjstvo, mi ju trebamo usmjeriti. Tamo gdje smo zanemarivani, mi si trebamo dati pozornost. Tamo gdje smo zlostavljani, mi te dijelove trebamo čuti i iscijeliti. Tamo gdje nitko nije bio tu za nas, mi sad trebamo biti tu za sebe.

Jako su bitna sva tri aspekta prakse učenja ljubavi prema sebi koje sam navela. Meditativna praksa znači da kultiviramo stanje tko smo mi doista kroz meditacije specifično usmjerene i osmišljene s tom svrhom. Procesna praksa znači da bi bilo dobro početi raditi na bazičnim stvarima. Bitno je da promislimo o tome kakvo djetinjstvo smo imali i počnemo procesuirati ono što smo proživljavali. Ako imamo znanja sami, a ako ne uz nečiju pomoć. Isto tako, bitno je da osvijestimo što je utjecalo na to da se ne volimo, koja iskustva su nas obilježila, koji ljudi su ostavili dubok trag u našoj podsvijesti te koja vjerovanja zbog svega toga smo stvorili o sebi, drugim ljudima i o životu. Također, bilo bi poželjno početi primjećivati da nam se sve to ponavlja, samo s drugim ljudima i životnim scenarijima. Ono što je bitno razumjeti, da su to sve samo informacije koje je moguće modelirati, procesuirati i promijeniti. 

Idući bitni korak je da počnemo učiti o sebi i o životu. Taj korak uključuje treći nivo prakse – praksu kroz dan. Postoje predivna znanja koja nam mogu oplemeniti postojanje. Ako i kad implementiramo ta znanja u svoju svakodnevicu i dopustimo si rasti, vidjet ćemo koliko toga imamo u svojoj podsvijesti što nam ne služi ni na koji način.

Biti pasivan promatrač bez aktivnog involviranja u ovu promjenu je nemoguća misija. Ako u dubini sebe osjećamo poriv da se želimo zavoljeti i došli smo do točke da shvaćamo da nitko i ništa izvana nam to stanje ne može dati, tada je ovo put kojim bi bilo dobro krenuti. 

Voljeti sebe se uči, a kad to naučimo sjaj i ljepota koji idu iz tog stanja su poput ove izreke:

„Skini masku, tvoje lice je veličanstveno.” (Rumi)

Ako želite započeti ovaj proces, znanje koje prenosim polaznicima uključuje sva tri aspekta učenja ljubavi prema sebi te vam može biti podrška i potaknuti tu duboku promjenu. Naučite više ovdje!