Upoznajući obrambene strategije dobro bi bilo promišljati o tome kako one utječu na našu sposobnost da imamo zdrave i zrele odnose te da odbacimo one nezdrave.

Disociranost je stanje isključivanja pozornosti i pamćenja. Disocirano pamćenje je izdvojeno od drugog bez jasne veze među njima koja vodi od jedne misli do druge. Nekim ljudima disociranost postaje način na koji se nose s emocijama. Raskol se događa kad su pozitivne i negativne predodžbe o sebi i drugima u sukobu u umu pojedinca. Često je povezan s ranim zlostavljanjem i čini se da je to mehanizam pomoću kojega pojedinac sačuva neki privid sreće nasuprot izrazito negativnim iskustvima.

Za razliku od osoba s integriranim predodžbama o sebi i drugima koje mogu doživjeti ljudsku kompleksnost (sposobnost ljudi da istodobno imaju i pozitivne i negativne aspekte), ljudi s rascijepljenim predodžbama hrvaju se s izrazito crno – bijelim viđenjem sebe i drugih. Mogu uporno nekome oduzimati vrijednost zbog nečega što bi drugi smatrali sitnim nedostatkom, ili pak idealizirati nekoga drugog, možda očekujući da ih ta osoba spasi.

U projekciji ljudi vjeruju da drugi iskušavaju osjećaje koje oni sami iskušavaju, preslikavaju svoje osjećaje na druge. Ovo se ne događa sa svim osjećajima već uglavnom s onima koji se smatraju neprikladnima ili na bilo koji način neprihvatljivima. Često se bijes projicira na druge, a ljudima bude teško shvatiti da je u pitanju njihov vlastiti bijes. Projekcija uključuje i nesposobnost prikladnog razlikovanja između predodžbi sebe i drugih te stanovit odmak od realnosti.

Sličnu pogrešku ljudi čine u reaktivnom ponašanju, pri kojem snažno reagiraju na vlastite nepoznate želje nastojeći potisnuti ili čak uništiti takve želje u drugima (cijelo vrijeme poričući da sami imaju te želje). Poricanje je jedna od najpoznatijih klasičnih obrambenih strategija. Pri poricanju osoba jednostavno odbija prihvatiti da je istinito nešto što jest istinito (recimo kada alkoholičar poriče da ima problem s pićem).

Represiju (potiskivanje) je Freud smatrao nekom vrstom zadržavanja neugodnih misli pod površinom svjesnosti. Premda se takve "potisnute" misli ne bi uzdigle do svjesnosti, motivirale bi ponašanje na zaobilazan način. Termin supresija (potiskivanje, obuzdavanje, zatomljivanje) ima slično, no više voljno značenje: ljudi nisu svjesni represivnih misli, no supresivne misli su svjesno potisnute u nesvjesni um odlukom osobe da neće razmišljati o njima. U novije se vrijeme represija smatra načinom razrješavanja usmjerenim na smanjenje tjeskobe izbjegavanjem informacija koje bi je mogle izazvati.

Premještanje je obrambena strategija pri kojoj osoba uznemirena zbog nečega što nije u stanju kontrolirati (npr. neugodnog šefa) premješta uznemirenost na nešto što može kontrolirati (udara psa, viče na djecu). Pri intelektualiziranju ljudi se nose s bolnim ili tjeskobnim događajima ulazeći u kognitivnu analizu tih događaja te na taj način stvaraju neku vrstu izolirajuće distance od emocija vezanih uz događaje. Slično djeluje i racionaliziranje, kad ljudi nakon događaja smišljaju razloge da bi objasnili svoje ponašanje s kojim su u konfliktu.

Dok su već i intelektualiziranje i racionaliziranje sofisticiranije obrambene strategije, najzrelijima i najučinkovitijima smatraju se one utemeljene na kvalitetnom razumijevanju društvene stvarnosti koje imaju tendenciju biti što konstruktivnije i prilagodljivije. To su sublimacija (oplemenjivanje), humor, afilijacija (pripojenje, druženje) i asertivnost (odlučnost). Koristeći ove strategije čovjek je skloniji rješavati probleme nego ih samo uljepšavati. Premda izuzetno pomažu, ljudi zaglavljeni u primitivnijim obrambenim mehanizmima teško ih prihvaćaju.

Sublimacija se događa kada ljudi svjesno preusmjeravaju energiju s neprihvatljivih impulsa na one prihvatljive, recimo kad čovjek tugu zbog gubitka bliske osobe transformira u radnu energiju pa na poslu postiže dobre rezultate. Humor razbija negativnost, unosi smijeh u ono što izgleda veoma ozbiljno i prisiljava ljude da vide svjetliju stranu svoje nevolje.

Afilijacija ili poriv za druženjem s drugima zbog dobrobiti koje donosi njihovo društvo i utjeha vjerojatno nije dobra obrambena strategija, ali je izvrsna strategija za suočavanje s tjeskobom i boli.

Asertivnost ili odlučnost je komunikacijski stav koji se nalazi između agresivnosti i pasivnosti. Pasivni ljudi dopuštaju drugima da ih povrjeđuju, dok agresivni ljudi povrjeđuju druge. Odlučni se ljudi brane od napadaja agresivnih ljudi, no sami ne postaju agresivni i ne napadaju druge. Da bi čovjek bio odlučan, potrebno mu je samopouzdanje i zdravo razumijevanje društvene dinamike.

Da bi imali sretan i svrhovit život, trebamo biti u stanju održavati zdrave odnose, a da bi to mogli – trebamo prihvatiti zrelije obrambene strategije utemeljene na razumijevanju društvene realnosti te znati kada odbaciti sve obrane i biti potpuno otvoreni drugom ljudskom biću.