Sklonost sagledavanja emocija kroz jednostruku prizmu izopćava njihovo pravo značenje. Na svijetu postoji nekoliko prirodnih emocija, a sve ostale su njihove izvedenice. Svaka emocija ima svoj prirodni i u potpunosti normalan oblik, te svoje izobličenje. Kad se postupa u skladu s prirodom emocija dolazi se do napretka i životnog tijeka, a kad se taj tijek transformira u svoj drugi, nepoželjni oblik dolazi do nazadovanja i stajanja na mjestu.

Prirodni oblik emocije je onaj oblik koji čovjeka čini živim bićem. Taj oblik ima pokretačku ulogu i od iznimne je važnosti za svako živo biće. Osim osnovne podjele emocija na strah i na ljubav, postoji nešto šira podjela koja obuhvaća 5 prirodnih emocija:STRAH, LJUTNJA, TUGA, LJUBAV I LJUBOMORA.

Svaka od gore navedenih emocija ima svoju pozitivnu i negativnu stranu, svoju svrhu i manifestaciju.

Gdje je granica između prirodnog i "izobličenog" načina izražavanja emocija?

Svaka emocija treba biti izražena. Ako se emocije ne izražavaju, za očekivati je da će se transformirati u neki nepoželjni oblik. Svaka emocija koja se manifestira predstavlja jednu potrebu koja treba biti zadovoljena. Ako potreba nije zadovoljena, dolazi do izobličenja koje predstavlja potisnuti oblik onoga što nije izraženo.

Nastojati izražavati svoje emocije je vrlo bitno za život. Svako neizražavanje istih dovodi do nagomilavanja koje će u budućnosti prouzrokovati brojne probleme. Potisnuti, izobličeni sadržaji isto tako predstavljaju točku s koje se može početi i zapitati: "Koje potrebe imam nezadovoljene?". Kad se one zadovolje, potisnuti sadržaj nestaje jer je uzrok riješen.

Kad se sa strahom brani vlastiti opstanak, to je sasvim prirodan oblik manifestacije te emocije. Ali kad se svrha straha u obliku obrane vlastitog opstanka potisne, ona će se transformirati u paniku i konstantni nemir. Ovi oblici predstavljaju izobličenje emocije straha.

Svrha ljutnje je određivanje granica u životu. Sposobnost određivanja granica dovesti će do zaustavljanja transformacije ljutnje u bijes, pasivnu agresiju i ogorčenost. Puno puta nerečeno "tako više ne može i ne ide" dovodi do potiskivanja koje se izražava u nepoželjnom, neprirodnom obliku. Duboko ispod svake ljutnje krije se tuga.

Ljubav traži interakciju i razmjenu s ljudima. Ujedno to je i njezina svrha. Kad se to ostvaruje iskušava se veličanstven osjećaj radosti. Ako se ne voli sebe, ne može se voljeti niti druge. Tada ljubav prerasta u posesivnost i ovisnost o drugima.Nesigurnost i neprihvaćanje sebe dovodi do potrebe za kontrolom što sve skupa dovodi do života u grču. Fokusiranost na subjekt stvara od njega objekt i sva ljepota nestaje.

Ljubomora je isto tako prirodna emocija. Ona navodi na akciju. Potrebno je vidjeti nešto u nekome što se ne vidi u sebi da bi došlo do akcije. To je svrha ljubomore. Ona govori "ja to isto mogu". Da nema ljubomore čovjek ne bi bio u akciji. Izobličeni oblik ljubomore zove se zavist. Ona dovodi do neprestanog kritiziranja ( koje je isto tako izobličeni oblik ove emocije ) drugih i svega oko sebe, bez da se išta mijenja.

Svrha tuge jest suočavanje s gubitkom. Ona je jako bitna jer u životu će uvijek biti uspona i padova, dobitaka i gubitaka te se sa svim tim treba znati nositi. Potrebno je preboljeti sve što se doživljava kao gubitak. Ako se to ne napravi tuga će se transformirati u depresiju, krivnju ili neki tome sličan oblik.

Osim izražavanja emocija u obliku koji predstavlja napad na ljude, potrebno je izraziti svaki emotivni oblik da ne bi došlo do potiskivanja i izobličavanja. Svatko ima neku slabu emotivnu točku. Netko je sklon pretjeranoj tuzi, netko ljutnji, netko treći strahu ili kombinaciji dvaju ili više emocija. Bez obzira o kojoj emociji da se radi, potrebno je proniknuti u njezinu dubinu i pronaći potrebe koje čekaju na svoje zadovoljenje.

Svih ovih pet emocija je povezano. Rad na jednoj od tih emocija povezan je sa svim ostalim emocijama. Otklanjanje slabe, mrtve točke uvijek dovodi do drugačijeg kretanja cjelokupnog emotivnog mehanizma.