U osnovi postoje dva tipa ljudi koji odgađaju: napeti i opušteni tip. Napeti tip često osjeća pritisak u želji da uspije i strah od neuspjeha. Opušteni tip često ima negativan stav prema poslu i glumi kako mu je sve to nebitno. Ovaj se tip temelji na nijekanju, nastojeći izbjeći što je moguće više stresa omalovažavajući zadatke i usmjeravajući se na zabavu. Ako mu obrambeni mehanizmi dobro rade, može nakratko izgledati da ima sretan život. Napeti tip je stalno pod pritiskom, nerealnog odnosa prema vremenu, nesiguran prema ciljevima, nezadovoljan dostignućima, neodlučan, okrivljuje druge ljude ili okolnosti za neuspjeh, nedostaje mu samopouzdanja, a katkad je perfekcionist. Ispod svega ovoga leži strah od neuspjeha i nesposobnosti te osjećaj nedoraslosti zadatku. Ovaj tip misli da mu vrijednost ovisi o obavljenom poslu, što se odražava na njegov stupanj sposobnosti.

Čest je i strah od uspjeha. U prvi mah može izgledati apsurdno – zašto bi se čovjek bojao uspjeha? Razlog je u onome što uspjeh povlači za sobom, a to je odgovornost. Mnogo je lakše odgađati i živjeti s filozofijom "hoću jednog dana". No češći je strah od neuspjeha. Ako je čovjek samokritičan i osjeća se inferiorno, izbjegava mnogo toga, a naročito natjecateljske zadatke. Ne pokušavati je oblik neuspjeha, ali mnogo bezbolniji od neuspjeha nakon pokušaja. Ako su postavljeni vrlo visoki ili nerealni ciljevi, kao što to čine perfekcionisti, vrlo je vjerojatan osjećaj nemoći.

Stoga perfekcionisti često imaju vrlo nisko mišljenje o vlastitim sposobnostima. Ako se čovjek užasava toga što će otkriti o vlastitim sposobnostima i što će drugi otkriti o njima, čini mu se daleko lakše izbjeći sve to i jednostavno biti prosječan. Takav tip veliku važnost pridaje mišljenju drugih ljudi i osjećaju prihvaćenosti od njih. Međutim, nitko nije savršen pa i on mora prije ili kasnije pogriješiti unatoč svim odgađanjima i izbjegavanjima, što će dovesti do toga da se osjeća užasno i očekuje teške i dosadne zadatke koje će i ubuduće izbjegavati. U ovom slučaju potrebno je najviše raditi na samopouzdanju.

Neki odgađaju da bi postigli kontrolu ili da bi se oduprli tuđoj kontroli. Takvo se odgađanje temelji na ljutnji (često prema roditeljima, učiteljima i šefovima). Pasivna agresivnost je vrlo snažan izraz negodovanja. Čovjeku se može činiti da je "svoj čovjek" ako odbija nešto učiniti ili čini suprotno od onoga što traži izvor kontrole, a ustvari taj izvor na taj način i upravlja njime – daleko je to od slobode!

Jedan od tipova odgađanja usmjeren je na održavanje određenog odnosa. Ako bi čovjek prevladao odgađanja i postao nezavisniji, uspješniji, odlučniji i samopouzdaniji, to bi ga lišilo ovisničkog odnosa s nekim. U osnovi, odgađanja uzrokuju strahovi; u mnoštvu različitosti, svi se bojimo suočavanja sa stvarnošću i životnim izazovima. No, možemo ih nijekati ili se suočiti s njima. A odgađanje je bijeg. Postoji i mogućnost da čovjek nikad nije naučio organizirati svoje vrijeme ili je bio nagrađivan za odgađanja ako mu je netko dopuštao da izbjegava svoje obaveze ili ih pak obavljao umjesto njega. Ovo se može provjeriti i promijeniti stvaranjem liste zadataka, dnevnih, tjednih i mjesečnih planova te sistemom samonagrađivanja za obavljene zadatke. Ako to ne pomaže, uzroci su puno dublji.

Odgađanje je dobro naučeni obrazac i odvija se poprilično nesvjesno. Kad odgađamo, brzo prebacimo pozornost sa zadatka koji trebamo obaviti na tako automatski i gladak način da se osjećamo sasvim dobro izbjegavajući posao, sve dok ne prođe neko vrijeme. To je nijekanje.

Jedino rješenje je suočavanje sa stvarnošću. Iz trenutka u trenutak trebamo pratiti što se događa i prestati se zavaravati. Moramo preuzeti odgovornost za svoj život. Ne sutra, ne večeras, već UPRAVO SADA.