Tijekom života konstantno stvaramo odnose. Ustvari, naš život i jest satkan od odnosa: s drugim ljudima, životinjama, biljkama, s poslom, interesima – s apsolutno svime što nas okružuje. No, od svih odnosa većini najviše muka zadaje odnos s drugim ljudima. Bez obzira radilo se o odnosu s roditeljem, djetetom, ljubavnim partnerom, poslovnim partnerom, prijateljem, itd.

Osnovni problem u svim odnosima je postavljanje očekivanja.

Paradoksalno, ali redovito ta očekivanja ostaju neostvarena. I najčešće, mnogi se tada osjećaju izgubljeno i očajno te se pitaju u čemu je problem. Česti izgovor za problem je pronalaženje bezbroj opravdanja, kao na primjer - taj drugi (uglavnom) nije nas razumio, pogriješio je u ovome i onome, bio je nepošten, nepouzdan i sl. Nakon toga, većina zaliječi rane, obeća sebi da takvo nešto više neće dopustiti i krene dalje. Ali, najčešće ista se priča ponovi ispočetka (naravno, u malo drugačijem obliku).

Pa, u čemu je stvar? Jeste li se ikada zapitali nije li problem upravo u vašim očekivanjima? Ne u tome kakva očekivanja imate, nego u tome da ih uopće imate! Naime, imati očekivanja u našoj je kulturi očekivano. Započinjemo veze unoseći u njih svoje nade, ideale, očekivanja. Nažalost, većina njih su nerealna. U odnose s drugima nesvjesno projiciramo svoje stavove, vjerovanja, navike, traumatična iskustva, frustracije – svu svoju nagomilanu prošlost. Ne znači da rezultati očekivanja moraju biti loši, ali najčešće ćete biti razočarani i ogorčeni jer nisu onakvi kakvi biste vi htjeli da budu.

Među najčešće obrasce očekivanja ubrajaju se:

Očekivanje da će se on/ona promijeniti – često ne želimo vidjeti partnera kakav on stvarno jest, već ga nastojimo uskladiti sa slikom „idealnog partnera“, a za sve nedostatke koje kod njega primjećujemo zavaravamo se da će se promijeniti ili mi, odnosno naša će ga ljubav promijeniti.

Očekivanje da on/ona ima iste prioritete, ciljeve i interese kao vi – proizlazi iz nedovoljnog poznavanja i, opet, nerealnog sagledavanja partnera i odnosa općenito. Je li on/-a izričito rekao/-la da to voli ili je to samo vaša interpretacija?

Pretpostavka da vaš/a partner/ica zna vaše želje i potrebe – ili „očekivanje da vam čita misli“ (često popraćeno nezrelom ljutnjom: „E, kad ne znaš, neću ti niti reći!“). Odnos je nezamisliv bez komunikacije u svim oblicima, a otvorena i iskrena verbalna komunikacija je temelj zdravog odnosa. Vaš/a partner/ica ne može znati što osjećate, što mislite i što trebate ako mu/joj to vi ne kažete.

Pretpostavka da vaš/a partner/ica misli i reagira kao vi – iz ove pretpostavke često proizlazi prethodna. Često pogrešno prosudimo tuđe ponašanje jer ga procjenjujemo u usporedbi s vlastitim. Ne zaboravimo da je svaki čovjek svijet za sebe i da može reagirati na iste stvari potpuno drugačije.

Nastojanje da budete ono što on/ona želi umjesto da budete ono što uistinu jeste – nitko ne može bez prestanka glumiti, a da ne počne „pucati po šavovima“. Kod ovog očekivanja, najčešće ili „puca“ osoba sama ili je partner napušta jer ju ne osjeća tj. osjeća njezinu lažnost.

Očekivanje da će vas odnos učiniti potpunim/potpunom – druga osoba nas nikada ne može učiniti potpunim. Tek ako jesmo potpuni, možemo se nastaviti razvijati s drugom osobom. U protivnom, ovo očekivanje može stvoriti isključivo probleme.

Ono što je bitno je to da treba naučiti razlikovati očekivanja i potrebe. Svi imamo neke potrebe, od onih osnovnih preko potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem do raznih individualnih potreba. Poželjno je poznavati i definirati svoje potrebe, a ne ih miješati s očekivanjima, jer činjenica je da ćete dobiti najbolje u odnosima ako ljudima s kojima stvarate odnose dopustite da budu ono što jesu, bez očekivanja.

Stoga, kako bi bilo da sljedeći put uđete u odnos bez ikakvih očekivanja, jednostavno otvorena srca, s ljubavlju, spremni upoznavati druge i učiti od njih, nastojati ih razumjeti, a ako to i ne uspijete – prihvatiti. Prihvatiti ih takve kakvi jesu i unatoč tome, ili možda upravo zato, voljeti ih i… voljeti i… još malo voljeti.