U svakodnevnoj upotrebi „ja“ utjelovljuje veliku pogrešku o shvaćanju pravom čovjekovog identiteta. U tu zamku je ulovljen svatko od nas, netko manje netko više. Lažno „ja“ je privid na temelju kojeg baziramo cijelu svoju realnost. Putem njega, i onoga što je u njega inkodirano, definiramo i doživljavamo cijelu svoju stvarnost – misli, osjećaje, ciljeve, odnose…apsolutno sve.

Svaki problem, neuspjeh ili nesposobnost koju percipiramo u svom životu proizlazi iz postavki tog lažnog dijela nas. U trenutku kad se osvijeste ti elementi, lažno „ja“ gubi na svojoj snazi i ne utječe više na ono tko mi jesmo i što se s nama i u našem životu događa. Međutim, mnogi će se pitati – ako je to doista tako, zašto taj dio nas uopće postoji? Postoji zato što vjerujemo da je to ono što smo mi, da je to ono što u životu, ili sami sa sobom, možemo ili ne možemo napraviti.

Ovo nije stvar filozofije niti stvar osobnog vjerovanja. Postojanje lažnog „ja“ je realnost u kojoj svatko od nas živi u većoj ili manjoj mjeri. Sve duhovne tradicije ovoga svijeta bazirale su svoja učenja na deidentifikaciji od lažnog „ja“, samo što su ga neke nazivale drugačijim nazivima te im je krajnji cilj bio maksimalno se pomaknuti od realnosti tog dijela nas jer on predstavlja temeljni izvor patnje. Promotrite samo svoj život i promislite kad su vam se u životu događale najveće i najdublje promjene? Vrlo vjerojatno kad ste postali svjesni dijela zablude koji živite i kad ste tu zabludu odlučili ostaviti iza sebe nakon čega vam se ona više nikada nije pojavljivala u životu.

Kad spoznate lažno „ja“, kad osvijestite da vi niste to, tada vam se polako počinje otkrivati ono tko jeste. I to tko jeste, počinje se očitovati u obliku potreba, htijenja i stila života koji je dubinski usklađen s vama te kojeg ne determinira nikakav trend u medijima ili društvu niti nikakva uvjetovanost okruženja u kojem ste odrastali ili u kojem trenutno živite.

U početku, kada se rodimo, nemamo svijest o sebi niti percipiramo sebe kroz prizmu „ja“. Na tu temu su danas vršena brojna istraživanja koja su potvrdila ovu činjenicu. U početku, kad djeca nauče govoriti, često govore o sebi u trećem licu. Međutim, s vremenom se počnu poistovjećivati sa sve više segmenata realnosti koja ih okružuje, što počinje polako graditi njihovo lažno „ja“. Te identifikacije idu od spola, edukacije,karaktera, pa sve do uloga koje igramo u svom životu (majka, otac, suprug, dijete, poslovna osoba, itd.) te svih iskustava koja su nas formirala kao osobu koja smo danas.

Problem nastaje zbog toga što mi vjerujemo da smo sve to, ali to su samo djelići naše ego realnosti za koje se hvatamo jer nas nitko ikada nije naučio da se usmjerimo na nešto drugo –na ono što je puno bliže našem bazičnom identitetu, onome što je naša istina. Nažalost, jako velik broj ljudi ne primjećuje i nije svjestan da između njih i njihovih misli, emocija i ponašanja postoji razlika, postoji distanca te da oni nisu ti segmenti. Međutim, zbog dugogodišnjeg njegovanja tih dijelova u sebi i identificiranja s tim dijelovima sebe, ljudi jednostavno ne mogu odjednom otpustiti sve to, jer više ne bi znali tko su. I upravo zato je odvajanje od tih segmenata sebe proces koji traje i koji se ne događa preko noći.

Svi ti segmenti doslovno opsjedaju našu realnost i ono što nam je potrebno da bismo to promijenili je adekvatno znanje i konstantna vježba kako bismo napravili dovoljno jak rascjep, dovoljno veliki prostor između nas i onoga što dugo vremena njegujemo i u što vjerujemo da smo mi. Tada polako počinjemo uviđati da mi nismo sadržaj našega uma, nego nešto puno dublje. Neki taj rascjep iskušavaju kad iznenada zapaze zadovoljstvo i unutarnji mir, kojeg ne mogu ničem pripisati. A ukoliko imaju dovoljno jak unutarnji poticaj, krenuti će istraživati to područje nakon čega će ubrzo shvatiti da takva stanja ničim izazvane sreće mogu biti nešto stalno u svakodnevici.

Uključite se u proces kontinuiranog samorazvoja sada. Pročitajte i informirajte se ovdje!