Mnogi ljudi se iznimno muče s nekim nepoželjnim obrascima ponašanja koje konstantno ponavljaju u svakodnevici. U takvim situacijama najčešće od njih čujem sljedeću rečenicu:„Znam zašto to radim i koje su posljedice takvog ponašanja, ali jednostavno ne mogu prestati to raditi.“ Zbog toga se vrlo često neko ukorijenjeno ponašanje smatra nemogućim za promijeniti. Međutim, je li to doista tako?

Ono što nam otežava mijenjanje starih obrazaca ponašanja su naše nepoželjne emocije (emocionalni naboj) koji se nalazi u nesvjesnom umu-jer upravo zbog njega nekontrolirano reagiramo! Kad se taj naboj transformira, tada je puno lakše promijeniti i neke ukorijenjene obrasce, jer nema više okidača koji će nas "tjerati" na stare reakcije.

Naime, bilo koji problem koji netko iskušava u svojoj podlozi krije određeni emocionalni naboj, tj. neku nepoželjnu emociju koja izlazi na površinu u trenutku kad se određeno ponašanje manifestira ili, puno češće, prethodi određenom nepoželjnom ponašanju. Kad ne bi postojala ta emocija ili emocije, to tada niti ne bi bio problem jer ga mi takvim ne bi percipirali. Mi nešto percipiramo kao problem isključivo iz razloga što nam neka nepoželjna emocija stvara osjećaj boli i patnje. Pojednostavljeno rečeno, emocije koje osjećamo su sama srž problema.

Nepoželjne emocije koje se iskušavaju u sadašnjosti najčešće nisu realne reakcije na ono što se događa, već projekcije koje su povezane s događajima iz prošlosti. Naime, činjenica je da postoje emocije koje su realni odgovor na trenutnu situaciju i one koje to nisu. U trenucima kad u životu izgubimo voljenu osobu, bilo uslijed smrti, selidbe ili prekida nekog odnosa, ili doživimo bilo koju realnu i vrlo izglednu životnu situaciju, sasvim je prirodno da u tim situacijama iskusimo određenu neugodnu emociju, poput tuge, ljutnje, straha i slično.

Međutim, ako se te emocije konstantno manifestiraju bez ikakve realne osnove i ako one predstavljaju dominantno stanje u kojem provodimo svakodnevicu, tu se radi o emotivnim projekcijama iz prošlosti.

Primjerice, uzmimo primjer neke xy osobe koja je u djetinjstvu konstantno bila izložena psihičkom zlostavljanju svoje dominantne majke, koja je kontinuirano denominirala vrijednost te osobe na način da je vikala i vrijeđala nju/njega. Ta osoba je vjerojatno u tim trenucima iskušavala iznimno jak osjećaj nesigurnosti i straha koji je njezin um povezao sa slikom dominantne, ženske osobe. U odrasloj dobi velika je vjerojatnost da će ta osoba u blizini glasnih i dominantnih ženskih osoba (npr. nekih autoriteta, poput profesorica ili šefica) iskušavati iste emotivne reakcije te se ponašati na isti način kako je to činila u djetinjstvu u blizini majke. I tada će se pitati: „Pa zašto sam stalno u strahu i nesigurnosti u blizini tih osoba? Uopće se ne osjećam kao da sam svoj/-a u njihovoj blizini i ponašam se u potpunosti neprirodno.“

Jedini pravi razlog je taj što um ne poznaje drugu realnost osim navedene, jer je na taj način umrežen. Kad bi se transformirala emocija koja producira to ponašanje, tada bi se i samo ponašanje moglo s lakoćom promijeniti.

Ključ je u emocijama!