„Ja sam pošten/-a“ je rečenica koja se može često čuti u komunikaciji s ljudima. Međutim, koliko je poštenje uistinu prisutno u našim životima? Ono što bi definitivno trebalo stavljati pod kategoriju poštenja je konstruktivnost akcija koje ljudi čine u svakodnevici. Pa tako, prema definiciji poštenje znači integritet, iskrenost i slobodu od prijetvornosti.

Činjenica je da kad ljudi osvijeste svoja razmišljanja, ponašanja i djelovanja tada prirodno postanu pošteniji. Ali, idemo prvo vidjeti zašto su ljudi nepošteni? Postoji jedna sjajna izreka koja kaže: „Istinu mogu reći samo osobe koje osjećaju sigurnost“. Što je točno, jer ljudi puni strahova nisu sigurni i zbog toga im je nepoštenje jedino rješenje i izlaz. Ako pitate nekoga zašto je napravio određenu štetnu, nepoželjnu akciju (bilo da je osoba nešto slagala, zatajila neku informaciju ili bilo što drugo) i ako ta osoba ima dovoljno hrabrosti da kaže pravi razlog, odgovor koji ćete dobiti glasi: „Učinio/-la sam to zato što sam se bojao/-la“. Dakle, strah je osnovni razlog zbog kojeg su ljudi nepošteni.

Zanimljivo je da su nepoštene osobe te koje najčešće lažu o svom poštenju i vrlo često imaju potrebu naglašavati poštenje u komunikaciji s drugima. Nepošteni ljudi funkcioniraju na način da dio njih inzistira i duboko vjeruje da je sve što rade pošteno, bez da uopće promišljaju o tome što govore i rade. Takav mehanizam ponašanja dovodi do razvoja obrasca pretvaranja koji postaje specijalizirana forma nepoštenja i u kojem su mnogi majstori.

Također je zanimljivo da neki ljudi imaju potrebu naglašavati izjavu „ja sam pošten, a drugi nisu“. Međutim, to ne drži vodu i predstavlja zamku za svakog tko to govori. Činjenica je da je svatko u nekoj mjeri nepošten te da smo svi mi u životu napravili manji ili veći broj štetnih akcija tj. onoga što bi mnogi nazvali „greške“.

Napraviti pogrešku u životu je ljudski i razumljivo, jer na takav način učimo i razvijamo se. No, ono na što želim ukazati ovom pričom je to da nije problem u činjenu greški već u njihovom prikrivanju, jer upravo to dovodi do kompliciranja života. Mnogi odbijaju prihvatiti činjenicu da čine štetne akcije te ih prešućuju. Ali prešućivanjem one su i dalje prisutne i predstavljaju izvor destrukcije.

Cijeli naš život satkan je od niza akcija, od niza djelovanja. Svaki oblik djelovanja ima svoj etički kodeks koji predstavlja niz dogovora koji jamče opstanak pojedinca i grupe, ali isto tako i opstanak odnosa. Opstanak općenito je, također, ovisan o poštivanju etičkog kodeksa. No, da bismo ostvarili svoju potrebu za djelovanjem mi ulazimo u interakciju s drugim ljudima ili životnim segmentima. Primjer interakcije je recimo raditi s nekim, voditi ljubav s nekim, svađati se s nekim, razgovarati s nekim...

Da bi ta interakcija optimalno funkcionirala mi sklapamo sporazume, određene nepisane dogovore. Te sporazume možemo sami definirati ili preuzeti postojeće (npr. kad se zaposlite u nekom poduzeću preuzimate pravila igre te tvrtke). Iako je potreba za djelovanjem jedna od većih potreba, kršenjem dogovora koje smo sklopili sami sa sobom ili s drugim ljudima ugrožavamo svoj opstanak ili opstanak grupe i životnih područja.

Definicija štetne akcije bi glasila-čin propusta koja čini najmanje dobra najmanjem broju ljudi ili najmanjem broju životnih područja ili nanosi najviše štete najvećem broju ljudi ili najvećem broju životnih područja. Također, štetna akcija može biti i propust da se nešto spriječi ili uništi te potpora nečemu što će nanijeti štetu ili ugroziti nekome interese. Ona je rezultat neodgovornosti i dubinski je svatko toga svjestan. Budući da je svatko svjestan svoje neodgovornosti, zbog toga dolazi do umanjivanja utjecaja štetnih akcija. Opravdanje je najčešći mehanizam umanjivanja učinjene štete.

Vrlo često ljudi potisnu u nesvjesno i prešute počinjenu štetnu akciju opravdanjem kojeg izgovore sami u sebi ili nekome. Opravdanje je vrlo jak socijalni mehanizam kojeg koristi jako velik broj ljudi. Uzmimo samo banalan primjer. Kad vam netko zakasni na dogovoreni sastanak, najčešće će reći nije bilo tramvaja ili nešto slično tome. Naravno da nekada nema tramvaja ili da je gužva u prometu, ali ako vam netko to govori deset godina svaki put kad se s vama nalazi, tada je teško povjerovati u to da nema tramvaja, zar ne?

Ovim želim samo ukazati na činjenicu koliko ljudi zapravo iz navike i naučenog načina ponašanja i reagiranja nisu u stanju reći istinu, pa čak i za vrlo nebitne stvari kao što je kašnjenje, umjesto da kažu jednostavno „oprosti što kasnim“ bez dodatnih opravdanja.

Bit cijele priče oko štetnih akcija je osvijestiti ih u trenutku kad ih činite, iskreno se ispričati ako su u tu akciju uključeni i drugi ljudi (bez opravdanja!) te se korigirati u budućnosti. Tek tada možemo govoriti o poštenju prema sebi i prema drugima. Međutim, u trenutku kad počnete osvještavati štetne akcije prema sebi i drugima, tada ćete s vremenom imati sve manje trenutaka kad ćete se nekome trebati ispričavati jer ćete prirodno postati pošteniji. Zašto? Jednostavno zato što ćete biti svjesni svog ponašanja i njegovih posljedica te vam se destruktivne igre u životu više neće sviđati.

Ukoliko se odlučite na proces osvještavanja akcija i ponašanja koje činite u svom životu, oko nekih stvari bi se mogli iznenaditi. Međutim, budući da se sve može korigirati, dugoročno gledano osvještavanje i korigiranje vlastitog ponašanja i djelovanja dovesti će vas ne samo u poziciju poštenja, već i u poziciju svjesnijeg života koji će vam privući nevjerojatne prilike i ljude u život.

Prvi korak do poštenijeg života ispunjenog konstruktivnim ponašanjem započinje s uvođenjem svjesnosti u svakodnevicu. Kako to učiniti, ukoliko želite možete saznati ovdje.