Jedan od vrlo upečatljivih modela ponašanja kod većine ljudi jasno ukazuje na izraženu inerciju i statiku zbog koje se jako teško kreću kroz svakodnevicu. Često se može čuti da ljudi govore „ne mogu to napraviti“, „to je preteško“, „ako pokušam vjerojatno neću uspjeti“, „nema smisla ništa činiti, sve je već ionako određeno“, itd. Ovakve i slične verbalne konstrukcije uništavaju samopouzdanje. Paradoksalno u cijeloj priči je to što jako velik broj ljudi iznimno voli pričati o svojim problemima, iako rjeđe, ali i onome što bi željeli, bez da čine ikakvu akciju da nešto promijene. To je kao da konstantno opisuju zatvor u kojem se nalaze, a iz kojeg zapravo žele izaći dok se istovremeno život odvija u mentalnom, iluzornom svijetu uma.

Međutim, kad ovakvo ponašanje postane svakodnevno, ono vodi do samosabotaže i ne ostvarenja snova. Najgore od svega je to što ljudi većinom ne prepoznaju takvo ponašanje. Umjesto toga, smatraju se neadekvatnima za uspjeh. Time upadaju još dublje u zamku samosabotaže iz koje je teško izaći.

Upoznajte samosabotažu

Prema definiciji, sabotaža je svaka skrivena akcija koja ima svrhu da se nešto onemogući. Možda se neki od vas pitaju kako prepoznati samosabotažu? Vrlo jednostavno. Evo nekoliko tipičnih primjera samosabotaže koji se manifestiraju kroz situacije u svakodnevici:

-Kad se krećemo prema ostvarenju nekog cilja, a izostaju rezultati. Imamo i vještinu i sposobnosti i želju, ali nešto nas sprječava da se krećemo prema naprijed. Uvijek postoji nešto što nas drži na mjestu, a taman kad se pokrenemo i mislimo sad će biti ok, vratimo se na staro.

-Kad god osjećamo da ne možemo nešto učiniti što bismo trebali ili što želimo učiniti.

-Kad nam se čini da radimo protiv sebe.

-Kad se pitamo „zašto sam to učinio/la?“ (u slučaju kad napravimo ili ne napravimo nešto!)

Zašto se sabotiramo?

Razlog zbog kojeg se sabotiramo je zato što smo tako nesvjesno ili svjesno izabrali. Samosabotaža je uvjetovana nesvjesnim sadržajima – obrascima ponašanja, razmišljanja i emotivnim obrascima, dubokim vjerovanjima o sebi, o onome što očekujemo od života i što mislimo da zaslužujemo. Primjerice, ako u svom nesvjesnom umu imamo negativna uvjerenja o sebi, sabotirati ćemo svaki pozitivan ishod kako bismo dokazali da je to uvjerenje istinito.

Također, strah od promjene je idući razlog samosabotaže. Mnogi se jako plaše promjene i čine sve da ju izbjegnu. Čak i kad znaju da je promjena nužna i naprave početne korake, nesvjesni um će odmah u korijenu prekinuti namjeru za napretkom. Nesvjesni um će vas radije držati u rutini, u komfornoj zoni, jer zna da ćete tu biti „sigurni“, a i on će jer nećete raditi na otklanjanju blokada koje se nalaze u njemu.

Nastanak inercije

Tipičan, i jedan od ključnih, oblika samosabotaže je obrazac inercije. Ovaj obrazac se može razviti kroz određene tipove situacija kojima smo bili izloženi u djetinjstvu. Neke tipične situacije odgovorne za razvoj inercije su recimo kad roditelji prisiljavaju dijete da ispunjava određene zadatke za koje dijete nema sposobnost pa ih ne može napraviti na način na koji to zahtijeva roditelj ili kad roditelj onemogućuje djetetu da napravi nešto u skladu s djetetovom idejom, zamisli ili odlukom. Također, tipična situacija koja razvija inerciju je kad roditelj sve radi umjesto djeteta i ne dopušta djetetu da napravi nešto samostalno te da uči iz vlastitih grešaka.

Uzroci nastanka obrazca inercije u djetinjstvu su dio prošlosti i to ne može nitko od nas promijeniti. Međutim, oni se itekako odražavaju u sadašnjosti, stvarajući vrlo toksične i suptilne modele ponašanja. Neki će dok čitaju ovaj tekst vjerojatno pomisliti: „Ja nemam problema s inercijom. Moj život je vrlo dinamičan i sadržajan u puno pogleda.“ No, jel to stvarno tako?

Hibernacija kao stil života

Kad se inercija usidri u našem umu ona funkcionira poput cjelogodišnje hibernacije, stvarajući dojam „tako je, kako je“. Kako se ta hibernacija manifestira? Tako da nezadovoljstvo na bilo kojem životnom segmentu (bez obzira da li su nam životni segmenti nefunkcionalni ili funkcionalni pa želimo nešto promijeniti) ostaje isključivo dio našeg sanjarenja (kako bi bilo lijepo da je drugačije) ili se manifestira kroz verbalno ponavljanje i prepričavanje vlastitog nezadovoljstva.

U praksi to izgleda tako da nismo u stanju ili imamo velikih problema s donošenjem odluka te naginjemo tome da ne donosimo odluke, odnosno da drugim ljudima dajemo prednost u donošenju odluka u životu. Naravno, ponekad je sasvim u redu dati drugim ljudima prednost u donošenju odluka, ali ako je to ustaljeni tip ponašanja tada se radi o saboteru.

Također, postojanje obrasca inercije onemogućuje konfrontaciju u životu, bez obzira da li se radi o ljudima ili situacijama. Tada se jednostavno trudimo izbjeći konfrontacije i bježimo od njih. Naravno, konflikt ne smije biti obrazac, ali u životu je sasvim normalno da se događaju konflikti kao sastavni dio rasta. U tim situacijama je potrebno ući u konfrontaciju i propustiti taj konflikt kroz sebe. Isto tako, obrazac inercije stvara osjećaj nesposobnosti odlučivanja i osjećaj neugode i nemoći kod preuzimanja odgovornosti u svom životu i situacijama koje se događaju, što stvara iznimnu nesamostalnost.

Inercija stvara vjerovanje da su akcije opasne

Inercija stvara izniman osjećaj težine kod pokretanja akcija u životu, a ako do njih i dođe, izostaje energije za dovršiti započeto. „Ovo u mom životu mi se ne sviđa, ali to je tako i ne mogu ništa u vezi toga napraviti“ je čest oblik promišljanja kod ovog obrasca.

Kod ovog obrasca u nama se javljaju misli „kako bi trebalo napraviti ovo ili ono“, ali sve ostaje na promišljanju. Bilo kakva akcija (duhovna, mentalna, emocionalna ili fizička) izostaje. S druge strane, možemo i napraviti određene korake, ali obično krive kako bi stvorili opravdanje i potkrijepili postojanje obrasca da je vrlo opasno napraviti akciju, odnosno kako smo nesposobni za to.

Inercija može stvoriti čitav niz „akcija“ koje će nam onemogućiti pokretanje u ostvarenju bilo kakve akcije,kao npr. da postanemo ovisni o spavanju, TV-u, jedemo nezdravo, itd. To je čisti odraz bavljenja nebitnim stvarima umjesto bitnim stvarima u životu, što stvara privid da se nešto konkretno događa i mijenja u našem životu, ali zapravo samo popunjavamo vrijeme i potvrđujemo svoje stanje hiberniranja iliti inercije.

Svatko od nas ima izbor po pitanju inercije. Ivo Andrić bi to sažeo u vrlo kratkoj rečenici: „Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali, a nije trebalo - trebalo je živjeti.“

Naučite više ovdje!