O ljubavi su napisane brojne pjesme, ljubavni romani te se u medijima konstantno na razne načine govori o ljubavi. Također, svaki čovjek teži iskušavanju tog stanja. Isto tako, ljubav se definira na razne načine. Jednu od njih dao je fizičar Jim Al-Khalili koji je o ljubavi rekao sljedeće: „Biološki gledano, ljubav je moćno neurološko stanje poput gladi ili žeđi, samo je trajnije. Mi govorimo o slijepoj i bezuvjetnoj ljubavi nad kojom zapravo i nemamo kontrolu. To i ne iznenađuje, jer ljubav je u svojoj osnovi kemija. I dok je požuda seksualna želja s rokom trajanja, prava ljubav za sobom povlači čitav niz kemijskih reakcija u mozgu - feromone, dopamin, serotonin, oksitocin... Međutim, iz evolucijske perspektive, ljubav se može promatrati kao alat za opstanak ljudske vrste koji nam pomaže da održavamo dugoročne odnose i  rađamo i odgajamo djecu.“ Postoje brojne definicije ljubavi, ali osnovno je pitanje iskušavamo li stanje ljubavi ili je ono što iskušavamo nešto sasvim drugo?

Percepcija ljubavi

Budući da težimo osjetiti i iskusiti ljubav u njezinoj punini, zašto toliki broj ljudi iskušava suprotno? Zašto se ljubav poistovjećuje s boli? Ako nam netko ili nešto prouzrokuje tugu i bol, da li je to ljubav? Mnogi će reći da je, jer smo naučeni da tako gledamo na ljubav.  Naučeni smo ljubav percipirati kroz povrijeđivanje, neuvažavanje, nepoštivanje, neprihvaćanje i brojne druge, nazovimo ih, oblike ljubavi koji nisu ništa drugo negoli slike ljubavi koju gledamo kroz filtere u svom umu. Bitno je razumjeti da je naša percepcija ljubavi iskrivljena te da ju razvijamo u djetinjstvu.

Kao djeca učimo o funkcioniranju svijeta, pa tako i o ljubavi, promatrajući i modelirajući ljude s kojima smo okruženi i okruženje u kojem živimo. Po pitanju percepcije ljubavi, možemo iskopirati odnos svojih roditelja ili tu percepciju možemo razviti na temelju pristupa roditelja prema nama i ispunjavanju naših potreba. Na temelju toga stvaramo sliku o ljubavi te percepciju da mislimo da znamo što je ljubav, a zapravo ne znamo da ne znamo što ona uistinu je.

Evo nekoliko primjera kako možemo razviti percepciju ljubavi. Ako smo odrastali uz roditelje koji su nas stalno kritizirali, bez obzira da li je to činio jedan ili oba roditelja, te ako su nam nakon svake kritike govorili „ja to radim zato što te jako volim“ očigledno je kakvu ćemo sliku o ljubavi stvoriti. Definicija ljubavi u našem umu će biti – ljubav je kritika. Kasnije kad odrastemo, konstantno ćemo u život privlačiti ljude koji će nas kritizirati, i u partnerskim relacijama i u bilo kojim drugim vrstama relacija. Posljedica toga je da ćemo mi biti uvjereni da je to ljubav. 

Drugi primjer kako možemo razviti iskrivljenu percepciju ljubavi je taj da ako smo imali oca ili majku koji su jako puno radili i nikada nisu bili kod kuće, taj roditelj nas može uvjeriti da ga nikada nema kod kuće jer nas jako voli i da to radi zbog nas. To će stvoriti jak program u našem umu da je ljubav povezana s odsustvom voljene osobe te ćemo privlačiti partnere ili partnerice koji će nam biti nedostupni, ili ih nikada neće biti u našoj blizini, pogotovo u trenucima kad ih najviše trebamo.  Najveći problem je taj što ćemo mi to percipirati kao nešto prirodno i normalno.

Također, iskrivljena percepcija ljubavi može nastati uslijed zlostavljanja bilo koje vrste tijekom djetinjstva. Osoba koja nas je tijekom djetinjstva zlostavljala direktno ili indirektno nam može dati do znanja da to čini zato što nas voli, a mi ćemo ljubav poistovjetiti sa zlostavljanjem.  I naravno, rezultat toga će biti taj da ćemo u svojim relacijama iskušavati zlostavljanje bilo koje vrste te ćemo misliti da je to ljubav, da ljubav tako izgleda te nećemo biti u stanju percipirati ništa izvan tog okvira „ljubavi“.

Ukoliko netko tijekom našeg djetinjstva konstantno ponavlja da ljubavi nema, da ljubav ne postoji, to će se poput samoispunjavajućeg proročanstva usječi u naš um i iskriviti percepciju ljubavi. Takvo vjerovanje može dovesti do toga da odlučimo ostati sami i ne ulaziti u bilo kakve dublje i intimnije relacije, jer ljubav će za nas biti nešto što ne postoji, naš um pojam ljubavi će percipirati kao iluziju.

Ovo su samo neki od primjera koji mogu iskriviti percepciju ljubavi. Svatko ima svoju životnu priču koja je dovela do stvaranja filtera po pitanju ljubavi.

Ljubav je bol

Definitivno najučestalija definicija ljubavi koju ljudi imaju i koju vrlo često koriste u svom vokabularu je – ljubav je bol. Većina pjesama koje možemo čuti te serija i filmova koje gledamo odražavaju upravo ovo vjerovanje. U medijima, kao i u međuljudskim relacijama, na ljubav se gleda kao na nešto teško, bolno, puno patnje, brige i stresa. To je krivo uvjerenje i vrlo toksično te velik broj ljudi ne razumije da je to zabluda. Na jednom nivou većina bi htjela iskusiti ljubav, ali konstantno vrte istu priču u svojim relacijama. Svi sanjaju o divnom i bajnom odnosu sa suprotnim spolom u kojem cvjetaju ruže i sve teče glatko, mekano i nježno. Ali realnost je znatno drugačija. U realnosti većine ljudi događa se manifestacija uvjerenja ljubav je bol. I što ljudi rade po pitanju toga? Najčešće to da izađu iz jednog odnosa i uđu u drugi s istim stanjem svijesti očekujući da će u drugom odnosu biti bolje. Međutim, na temelju čega bi trebalo biti bolje u drugom odnosu ukoliko ne promijenimo određene stvari u sebi? Na temelju čega bi trebalo biti bolje ukoliko ne promijenimo način na koji je naš um umrežen po pitanju percepcije ljubavi?

Inače, odnosi pucaju zato što ljudi nisu u stanju ili ne žele raditi na onome što stvara probleme u određenoj relaciji. Za taj proces je potrebno dvoje ljudi, jer kao što se kaže – za tango je potrebno dvoje. Dvoje ljudi treba biti voljno pogledati u sebe, proniknuti u svoju dubinu i podsvijest te transformirati one dijelove sebe koji dovode do nezadovoljstva u odnosu. Bez toga, svaki idući odnos će biti preslika onog prethodnog, samo s  drugim akterima i okruženjem, ali scenarij će biti isti. Tek kad obje strane u odnosu odluče pogledati u sebe i posložiti određene stvari unutar sebe, tek tada se otvara prostor i mogućnost da se bajna i divna slika odnosa kojoj svaki čovjek teži uzemlji u svakodnevici. Ali ako i nakon toga ne dođe do promjene u odnosu, tada će prekid te relacije doći iz zdrave odluke dvoje zrelih ljudi koji jednostavno ne vide više smisao da budu skupa, jednostavno ih više ništa neće povezivati.  Ovakav pristup je jedini i najbolji način stvaranja zdravih relacija.

Identifikacija nije ljubav

Kad ljudi ne žele pogledati u sebe i promijeniti određene stvari unutar sebe, tada ljubav postaje izgovor. Tada ljubav postaje kompenzacija. Tada ulazimo u igru ljubavi, igru identifikacija, koja je rezultat programa našeg uma koji su između ostalog povezani i s našom percepcijom ljubavi. Identifikacija je pojam koji ukazuje na poistovjećivanje s nekim ili nečim izvan nas što percipiramo kao sebe i kao nešto bez čega ne možemo živjeti. Možemo igrati razne igre koje plasiraju naše identifikacije. Možemo biti žrtva u nekoj relaciji i hraniti taj program unutar sebe, možemo nekoga, da tako kažem, vuči u životu i brinuti se o toj osobi s čime se hrani naša žrtva, a druga strana hrani svoju infantilnu poziciju, možemo biti u relaciji u kojoj smo s partnerom ili partnericom kao brat i sestra, itd. Ali u svim navedenim igrama ljubavi, kao i onima koje nisam spomenula, jedna stvar je identična – uvijek ćemo reći da to radimo zato što nekoga volimo. Ali, bilo bi dobro promisliti je li to zapravo ljubav i koji je pravi razlog bivanja u takvoj relaciji? A još bitnije pitanje je – koja je cijena svega toga u energetskom smislu?

Ljubav je stanje svijesti

Ljubav je stanje svijesti. To stanje je puno veće i šire od njegovog iskušavanja u interakciji s drugim ljudima.  Ljubav možemo osjetiti prema brojnim stvarima – prema svom poslu, prema prirodi, prema sebi, prema životu, itd. Gotovo je nemoguće govoriti o tome kakvo je to doista stanje dok u njega ne uplovimo u potpunosti, dok cijelo naše biće ne počne rezonirati s tom vrstom energije. Mi se možemo zavaravati da iskušavamo ljubav, ali ako je naša struktura uma nepročišćena, ako je naša podsvijest prepuna raznih programa, tada iskušavamo identifikacije a ne ljubav. Točnije, iskušavamo kompenzacije ljubavi. I vjerojatno svi težimo iskušavanju tog stanja, jer negdje dubinski u sebi znamo da je ono prelijepo, čisto i istinito. Da bismo u to stanje doista i zaronili, o tome nije dovoljno samo promišljati, već napraviti puno korekcija i promjena unutar sebe koje će nas uskladiti s ljepotom bivanja u tom stanju svijesti koje zadire puno dublje od interakcije s drugim ljudima.