Um u svojoj najčišćoj formi svakome od nas služi za kretanje kroz fizičku realnost. On nam omogućuje izvršavanje svakodnevnih aktivnosti, planiranje, organiziranje, itd. Međutim, kod većine ljudi um ima puno veću svrhu od navedene, a to je da ljude uvlači u svoje priče koje produciraju ogromnu količinu patnje, konflikata i problema. U ovom slučaju se radi o toksičnom umu ispunjenom brojnim nerealnim programima i obrascima, koji se instaliraju u naš um od rođenja.

Obiteljski klonovi

Danas se puno piše o boljem, kvalitetnijem i ispunjenijem životu te o tome da je za ostvarenje toga iznimno bitno povezati se sa svojim izvornim, autentičnim dijelom. I u načelu to je točno, ali da bi se to moglo ostvariti iznimno je bitno razumijeti način na koji funkcionira naš um i kako je struktuiran.

Na svjesnoj razini to htijenje zvuči vrlo privlačno i zanimljivo, ali svjesno promišljanje o tome nije dovoljno za ulazak u zonu u kojoj se događa kvalitetan život i povezivanje s vlastitom autentičnošću. Naš nesvjesni dio uma je ključ za ostvarivanje toga.

Odmalena u naš um se instaliraju brojni programi, tj. modeli promišljanja, vjerovanja, ponašanja i djelovanja, koji nemaju nikakve veze niti s nama samima niti sa suštinom života. U većini slučajeva to znači da počinjemo doživljavati sebe, svoj život i svijet oko sebe na jednak način kao i naši roditelji ili uža obitelj. Promišljamo na sličan način kao i oni, izgovaramo iste riječi i rečenice, osjećamo iste emocije kao i oni te u vlastiti život možemo privuči ili ne privuči ljude, okolnosti i iskustva do jednake mjere kao što su to mogli i oni. Jednom riječju, postajemo obiteljski klonovi koji se generacijski rolaju kroz obiteljsku lozu.

U naš um je utkan niz raznih programa koji kolaju u energetskom polju naše obitelji i koji predstavljaju glavnu poveznicu za programe koji postoje u okruženju u kojem živimo, bez obzira radi li se o društvenih, nacionalnim, kolektivnim ili nekim drugim programima. Obiteljski programi su jezgra naše umne isprogramiranosti koja se vrlo inteligentno i kreativno kad odrastemo isprepliće s našom svakodnevicom ulazeći u njezinu svaku poru, od provođenja vremena, relacija koje imamo i biramo, posla koji radimo, hrane koju jedemo, navika koje imamo, itd. Zapravo, robotizirani i isprogramirani um počinje se replicirati na van i stvarati u potpunosti robotizirani život, koji je u većini slučajeva uokviren i neunikatan.

Neautentičnost dovodi do robotizacije

Iole svjesna osoba u trenucima kad promišlja na određeni način, osjeća određene emocije, izgovara određene riječi ili djeluje na određene načine zapitati će se zašto to čini. Točnije, zapitati će se je li to sve skupa njezina autentična i spontana reakcija ili je to nešto što je naučeno i instalirano izvana. Što smo manje svjesni ove razlike, to ćemo biti više automatizirani te ćemo funkcionirati poput robota, poput računala koje funkcionira kroz programe koje na njega instaliramo. Na jednak način funkcionira i naš um.

Robotiziranost je najočitija i jedna od najvećih posljedica do koje dovodi isprogramirani um. Kad su robotizirani, ljudi tada djeluju bez ikakve svijesti o sebi, bez trunke propitkivanja sebe, načina na koji žive i svog života te jednostavno prihvaćaju realnost onakvu kakvu percipiraju sa svojim osjetilima. Što većina radi i kako radi, rade i oni. I ovo je, nažalost, nesvjesna parola velikog broja ljudi.

Iako je danas vrlo moderno pričati o povezivanju sa svojim autentičnim dijelom, mnogima promiče što to uistinu znači te sama pomisao na to povezivanje postaje vrlo primamljiva “duhovna” krilatica koja se koristi šakom i kapom.

Autentičnost se ne događa u zoni toksičnog uma

Bez poznavanja vlastite strukture uma i svega onoga što se u njoj nalazi, nemoguće je dokučiti autentičnost. Mnogi će reći ili misliti, ne doslovno tim riječima, “ja čitam o tome jako puno i čitajući mijenjam svoj um i sebe”. Međutim, mijenjanje strukture uma je puno dublji proces u kojem je čitanje samo malopostotni dio. Čitajući određenu literaturu moguće je uvjeriti se da se promjena događa, ali to je jednako tome kao da se uvjerimo da je nebo zeleno i kad god pogledamo u njega da ga i vidimo zeleno. Pa tako i u osobnom razvoju možemo se uvjeravati da radimo na sebi, i da napredujemo, dok realnost može biti sasvim drugačija. Ponekad se možemo vrtiti u krug, a da toga uopće nismo niti svjesni, jednako kao što nas um može uvjeriti da smo se razvili, a zapravo rolamo određenu igru uma koje uopće nismo svjesni. Prije ili kasnije, kao i u svemu, život razotkrije tu igru i tek tada se događa prilika za transformaciju.

Programi uma su vrlo kreativni i što smo mi identificiraniji s njima to će njihova kreativnost biti osebujnija. Primjerice, kad netko osvijesti da ima jaku identifikaciju s identitetom žrtve (što znači da neprestano prebacuje odgovornost na nešto izvan sebe za ono što se događa u životu te osobe), taj identitet će se poput virusa šaltati po životnim segmentima te osobe i stvarati ugodne (koje će stvarati pozitivan osjećaj i daljnjeg ostanka u tom identitetu) ili neugodne situacije (koje će još dublje uvući osobu u taj identitet). Scenariji u oba slučaja mogu biti različiti, kao što i sama identifikacija može biti šarolika, od žrtve, nezrele osobe, potpune identificiranosti s identitetom poslovne osobe, itd.

Osnovni problem je u tome što smo mi dubinski navikli na svoju isprogramiranost uma te smo toliko na nju navučeni, kao ovisnik o cigaretama na cigarete, zbog čega ju ponekad vrlo teško otpuštamo. Iako postoji svjesna težnja prema autentičnosti, prvi korak ka tome je doći u poziciju da možemo osvijestiti, pa nakon toga i otpustiti besmislene igre svog uma.

I kao što ova izreka kaže: “Ljudi će napraviti sve, bez obzira koliko to bilo apsurdno, da izbjegnu suočavanje s vlastitom dušom.” (C.G.Jung)

Naučite više ovdje!