Ne postoji čovjek koji nema ego. Ego određuje percepciju realnosti i osjećaj vlastitog identiteta. Bez ega ne možemo funkcionirati u materijalnom svijetu, ali pitanje je u kakvom stanju se nalazi naš ego tj. podržava li sve ono što se u njemu nalazi naše kretanje kroz svakodnevicu. Iako nam je ego potreban, postoji pozicija koja je znatno snažnija i unosi više balansa u naš život, a to je stanje svijesti praznine.

Svijest praznine je samosvjesna i vrlo živa

Kad se spomene riječ praznina, mnogi će odmah pomisliti na nešto bez energije, beživotno, tupo i dosadno. Međutim, praznina je nešto sasvim suprotno. Ona je samosvjesna i vrlo živa. Stanje praznine je stanje bez misli i polarizacija, stanje potpunog mira, stabilnosti i neutralnosti. U taoizmu kažu da ako želimo nadvladati krug rađanja i umiranja, tada se trebamo pomaknuti u stanje praznine. Prema taoističkom gledištu, ostvarivanje stanja svijesti praznine smatra se stanjem potpune tišine i bivanja u stanju čistog uma. Cilj kvalitetnog rada na sebi je potpuno ostvarenje stanja svijesti praznine. Da bi započelo razvijanje stanja svijesti praznine, potrebno je usmjeriti pozornost prema bazičnim postavkama našeg svakodnevnog funkcioniranja te pritom prvenstveno treba obratiti pozornost prema kvaliteti našeg fokusa.

Usmjeravanje fokusa na sebe

Sve što nam se u životu događa je rezultat usmjeravanja naše pozornosti, vremena i energije. Ta tri faktora čine naš fokus. Postoje dvije vrste fokusa – fokus ega i izvorni, autentični fokus. Fokus ega je objektni fokus tj. fokus koji je usmjeren na objekte. Kad imamo ovu vrstu fokusa, kompletan fokus usmjeren je na vanjske stvari. Primjerice, u ovoj vrsti fokusa pozornost je usmjerena na uvećanje posla, formiranje odnosa, veće prihode i općenito na bilo kakva zbivanja u materijalnom svijetu. Većina ljudi ima ovakav fokus jer smo od rođenja utrenirani na njega. Ukoliko imamo ovu vrstu fokusa tada sebe i svoj razvoj doživljavamo kroz vanjske stvari. Mjerilo našeg napretka tada postaje ono što se događa ili ne događa u našem životu. U kontekstu fokusa ega, to ne znači da nije bitno imati posložene životne segmente, već da se isključivo bavimo njima te da nam je centar pozornosti i svijesti usmjeren prema van.  Primjerice, velik broj ljudi svoj razvoj gleda kroz količinu posla. Drugim riječima, to znači da sebe percipiraju da su oni svoj posao. Međutim, ova vrsta fokusa nas blokira i limitira, jer ju producira naš ego tj. programi i obrasci našeg uma s kojima smo povezani u svojoj podsvijesti.  Upravo ti programi traže potvrdu svog postojanja kroz usmjeravanje naše energije i pozornosti na vanjski svijet. Budući da većina ljudi nije svjesna što inicira njihove akcije, ponašanja i odluke, u većini slučajeva fokusom upravljaju programi uma stvarajući ljudima dojam da oni upravljaju svojim životom i svakodnevicom. U tom slučaju, postavlja se pitanje – kad ne bi bilo tih programa uma koji dirigiraju fokusom, da li bi i dalje poduzimali iste akcije za koje smo motivirani, ponašali se na način na koji se ponašamo i donosili odluke koje donosimo?

S druge strane, izvorni, autentični  fokus je objektivni fokus. Bit ovog fokusa je u tome kako se osjećamo, u kojem stanju svijesti se nalazimo, kakva nam je percepcija te da li se ona mijenja. Fokus usmjeren na sebe je glavno obilježje ove vrste fokusa.  Ovu vrstu fokusa definira potpuna centriranost svijesti i energije u vlastitom tijelu te iz te pozicije kreće svaka akcija, ponašanje, odluka ili korekcija. Preusmjeravanje fokusa s vanjskog svijeta na sebe je stvar procesa i ne događa se preko noći.

Svijest praznine u službi ega – realnost većine

Prvi i definitivno najbitniji razlog zbog kojeg nemamo fokus na sebi je taj što nas nitko tome nije naučio. Tijekom života, od rođenja, odgoja pa sve do obrazovanja, sustavno nam se pozornost na različite načine preusmjerava prema van te nas se na različite načine odcjepljuje od nas samih. Sve to dovodi do stvaranja raznih mehanizama opstanka koji nas povezuju s raznim programima uma stvarajući iznimno jaku ego strukturu. Svi smo se rodili u stanju praznine i kao djeca funkcionirali smo i živjeli iz tog stanja svijesti. Međutim, korak po korak pozornost nam je sve više preusmjeravana prema van – prema tome kako bismo se trebali ponašati, što bi trebali raditi, kakvi bi kao osoba trebali biti, što bi nam u životu trebalo biti bitno, koje uloge bi trebali usvojiti za kretanje kroz život (bez obzira na njihovu konstruktivnost ili destruktivnost), kako bi nam život trebao izgledati te što bi u životu trebali ostvariti. U skladu s tim postavkama, povezivali smo se s programima uma tj. ulazili smo u energetske okvire koji će nam omogućiti da taj unaprijed determinirani način života i ostvarimo.  Ego na takav način postepeno sve više jača, a stanje svijesti praznine tone doslovno u zaborav, što je nažalost realnost velikog broja ljudi.

Kad ego struktura preuzme kontrolu nad našim životom, tada zaboravljamo na svoju pravu prirodu. Naša prava priroda nije ništa drugo nego li stanje svijesti praznine. Bez direktnog iskustva ovog stanja izinmno je teško objasniti što je i kakvo je to stanje. To je kao da slijepoj osobi nastojimo objasniti prekrasan prizor prirode. Svojim riječima možemo dati maksimum od sebe da joj predočimo ljepotu koju svojim očima percipiramo, ali slijepac će to moći isključivo imaginirati bez direktnog kontakta s tim prizorom. Kad ego struktura postane dominantan način funkcioniranja, tada naš život postaje obojan “ja sam” sviješću (fokus ega) umjesto “ja jesam” sviješću (izvorni, autentični fokus).

Svijest “ja jesam” je stanje svijesti koje proizlazi iz praznine

Cjeloživotno dominantno treniranje fokusa ega ukorijenjuje nas u “ja sam” stanje svijesti što se u našem životu manifestira na razne načine. Primjerice, ja sam svoj posao, ja sam svoj brak, ja sam svoja obitelj, ja sam ono što vjerujem o sebi, ja sam ono što osjećam, itd.  U “ja sam” stanju svijesti sve ono što percipiramo da jesmo nalazi se izvan nas. Sama logika nameće pitanje – kako možemo biti nešto što se nalazi izvan nas? Naravno, nikada nitko neće izgovarati na glas “ja sam ovo ili ono”, ali bez obzira na to sva pozornost i energija biti će usmjerena u te segmente s kojima smo poistovjećeni čega uopće nećemo biti svjesni, što je u krajnjoj liniji i bit svake identifikacije.

Svijest “ja jesam” je bazična manifestacija svjesnosti. Ovo stanje svijesti i življenje iz njega je stanje bez poistovjećivanja.  Iz njega jednostavno postojimo te ulazimo i izlazimo iz iskustava koja su nam prisutna u životu. Biti u stanju svijesti “ja jesam” znači biti u potpunosti u praznini. To ne znači da će naš život biti prazan i bez sadržaja, već da ćemo iz praznine svjesno ulaziti u uloge i iskustva koja nam život donosi – uloga roditelja, uloga poslovne osobe, uloga ljubavnika, uloga supruga ili supružnice, itd. – a nakon odigrane interakcije s nekom ulogom i sukladnim iskustvom, vraćati ćemo se natrag u svoj centar, u sebe. Ovakav način života zahtijeva puno rada, korekcija i vježbanja te se ne događa preko noći.

Preusmjeravanje fokusa i razvoj svijesti praznine zahtijeva predanost

Budući da je naš um iznimno isprogramiran, puno više nego što svjesno možemo dokučiti, razviti stanje svijesti praznine znači prije svega upoznati svoju ego strukturu te naučiti kako sa sadržajima koji se u njoj nalaze upravljati i kako ih transformirati.  Sve to zahtijeva stjecanje adekvatnog znanja te njegovu primjenu u svakodnevici. Na takav način možemo malo po malo upoznavati i odbacivati sve ono što nismo mi te korak po korak ulaziti sve dublje u prazninu.  Taj put je proces u kojem nema instant rješenja. Ključna stvar na tom putu je predanost i opredjeljenje. A na kraju kad dovoljno duboko otkrijemo i zađemo u prazninu unutar sebe događa se da dođemo do trenutka kad trebamo odbaciti i sve ono što nam je omogućilo da zađemo u prazninu. A tada, tko zna… Postoji jedna prekrasna izreka koja kaže:

"Znanje i vještine koje ste naučili trebali bi biti zaboravljeni kako biste mogli udobno plutati u praznini, bez ometanja." (Bruce Lee)

Naučite živjeti iz stanja praznine i razviti to stanje uma. Saznajte više ovdje!