Duša je, prema mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, nematerijalna komponenta čovjekova života, tj. unutarnji princip tijela. Česti sinonimi za pojam duše su: duh, self, unutarnje biće, prava priroda, životna sila, itd. Većina ljudi će na brojne načine percipirati dušu. Međutim, rijetko tko će ju gledati kroz pravu prizmu njezine manifestacije.

Duša i zlostavljanje

Postoje brojne predodžbe i pretpostavke kako bi duša trebala izgledati. Mnogi dušu traže u svakakvim dimenzijama, ali jedino gdje ju ne traže je u realnosti u kojoj žive. Dušu možemo prepoznati samo u fizičkoj realnosti, a rijetko tko priča o duši u ovoj dimenziji. Kao i naš ego, tako i duša ima svoje potrebe, ciljeve i iskustva kroz koja želi proći. Ona ima svoj način manifestacije, ali je sustavnim programiranjem kroz odgoj (kakvi bi trebali biti kao osoba, što bi trebali raditi, kako bi se trebali ponašati i u krajnjoj liniji tko smo) potisnuta duboko u podsvijest. 

Jedan psiholog dao je jako dobru definiciju duše koja glasi: duša je dio nas koji prepoznaje da smo degradirani u činu zlostavljanja.  Ovu definiciju možemo primijeniti na tisuće načina u svakodnevici. Zlostavljanje se može prepoznati kroz brojna iskustva kroz koja prolazimo u životu. Primjerice, veliki broj ljudi radi stvari koje ne vole i ne shvaćaju da je to odraz zlostavljanja samog sebe. To zlostavljanje se može manifestirati kroz brojne životne segmente. Primjerice, netko ne voli posao koji radi, a svaki dan se budi i odlazi na taj posao te ga radi minimalno osam sati dnevno. Isto tako, neki koji se nalaze u ovakvoj situaciji žele još i promaknuće na istom tom poslu. Ili, primjerice, u odnosima netko nekome napravi nešto ružno, recimo što bi se reklo da „zabije nekome nož u leđa“ i pojavi se razočaranje zbog toga. Ili, primjerice, žena živi sa suprugom kojeg nikada nema doma, a kad je doma ju zlostavlja te ona ne želi izaći iz tog braka jer voli svog supruga.

Duša ovakve situacije primjećuje i osjeća, ali tko nema dušu ne može osjetiti zlostavljanje u životnim situacijama već jednostavno otupi na njih te ih robotizirano nastavlja raditi. U otupljivanju na ovakve i slične situacije dolazi zbog iskrivljavanja slike realnosti. U navedenim primjerima iskrivljavanje slike realnosti u umu podeševa se tako da posao percipiramo na način „to tako mora biti“, a u navedenim primjerima za odnose percipiramo ljubav na način „ljubav je zlostavljanje“. Um koji je dezintegriran ne može vidjeti objektivno realnost već isključivo kroz filtere koji narušavaju prirodne postavke života.

Dezintegracija duše

Činjenica je da se svako dijete rađa s dušom. Svaki čovjek je u suštini originalan i njegova duša je osebujna te ima brojne kvalitete, ali tijekom odgoja zbog disfunkcionalnosti prisutne u obitelji dolazi do dezintegracije duše. Drugim riječima, dijete gubi svoju originalnost i autentičnost.  Dezintegracija duše događa se kroz proces dezintegracije uma. Ako je um  roditelja dezintegriran, točnije ako su kroz svoje djetinjstvo te iskustva i traume izgubili sebe, tada će u odgoju vlastite djece napraviti isto – dječji um će biti dezintegriran te će dijete stvoriti osobnost putem koje će moći komunicirati sa svojim roditeljima. Što to znači? Dijete kad se rodi manifestira sve autentične i originalne kvalitete, od opuštenosti, nevinosti, čistoće, osmijeha, pa čak i tuga i ljutnja kad ih dijete manifestira su autentične emocije, jer dijete prirodno reagira na situaciju, bez racionalizacije i filtera. Međutim, dijete u svojoj čistoći i autentičnosti ne rezonira s roditeljima. Roditelji iako imaju najbolju namjeru i vole svoje dijete, zbog vlastitih slabosti i dezintegriranosti uma, koja dovodi do stvaranja lažne osobnosti, ne mogu na adekvatan način i u potpunosti ili uopće zadovoljiti djetetove potrebe. Djetetove bazične potrebe su potreba za ljubavi, sigurnosti, zaštitom i pažnjom. Kad dijete na nekoj razini shvati da mu potrebe nisu zadovoljene, počinje se prilagođavati i usklađivati sa svojim roditeljima misleći da će tako njegove potrebe biti zadovoljene. Primjerice, dijete može promišljati na način da ako se povuče u sebe, šuti i ne plače, roditelji će ga više voljeti. Rezultat ovog načina ponašanja, kao i bilo kojeg drugog, nikada nije dobivanje više ljubavi i pozornosti, već nešto drugo. Dijete na takav način nesvjesno modelira svoje roditelje, jer su oni usvojili takvo ponašanje tijekom svog odrastanja iz istog razloga kao što to sada čine njihova djeca.

Svako prilagođavanje i usklađivanje s roditeljima i okruženjem u kojem dijete odrasta, dovodi do potiskivanja dijelova duše. Posljedica toga je stvaranje lažnih dijelova osobnosti, koji nisu usklađeni s dušom te koji oblikuju cjelokupan karakter i život. Mnogi ljudi za dijelove svoje osobnosti smatraju da su to oni niti ne sluteći da ti dijelovi iza sebe imaju svoju priču zbog koje su stvorili takav karakter.  Jer vrlo je bitno razumijeti jednu stvar – dokle god je naš um dezintegriran, mi ne možemo sa sigurnošću znati kakav je naš karakter uistinu i tko smo mi uistinu.

Živimo u svijetu bez duše

Dušu ne treba mistificirati. Jako je bitno da na nju gledamo kao na nešto normalno i u potpunosti prirodno. Ona je naš originalni izričaj u svakoj sekundi našega života.  Što ju jednostavnije percipiramo, to ćemo ju lakše početi prepoznavati. Primjerice, priroda ima dušu. Kad smo u prirodi, ne razmišljamo o tome ima li priroda dušu ili nema. Ona ju jednostavno ima te svaki puta kad boravimo u njoj, ukoliko smo otvoreni, njezina duša će nas dotaknuti. To ćemo osjetiti na način da ćemo se prilikom i nakon svakog boravka u prirodi osjećati opuštenije, smirenije, osvježenije i životnije. Zašto? Zato što sve što ima dušu protkano je sa životnom energijom koja može dotaknuti svakoga tko to može osjetiti.

Duša je kao priroda – normalna, obična i skromna. Težnja prema normalnom i skromnom životu je odraz duše u ovoj dimenziji. Skromnost ne znači poniznost. Skromnost znači da smo svjesni svojih stvarnih granica te da se unutar njih krećemo te ih kroz primjenu adekvatnog znanja širimo i rastemo kroz to širenje. Nažalost, danas živimo u svijetu bez duše. Živimo u svijetu u kojem su ljudi toliko odrezani od tog dijela sebe te zbog toga sve više pozornost usmjeravaju prema vanjskim stvarima i vanjskim postignućima. U tome, naravno, nema ništa loše, ali bit je u tome na što je primarni fokus usmjeren te postoji li balans između njegovanja unutarnjeg i vanjskog života. Praznina koja postoji u svakom čovjeku, a koja je izazvana dezintegracijom uma, neće se i ne može se popuniti krilaticom „još, još, još i još....“. Stvari su puno dublje.

Kvalitete i vrijednosti koje želimo postići u životu ne mogu se ostvariti iz pozicije ega, jer priroda ega je sasvim drugačija od prirode duše. U prirodi ega ne leži mir, opuštenost, zadovoljstvo i stabilnost.  To su kvalitete duše i tek kad počnemo komunicirati s tim dijelom sebe tek tada će te kvalitete početi izranjati iz nas u potpunosti prirodno kao izlazak sunca. I zato je jako bitno percipirati dušu na ispravan način, kao nešto prirodno i normalno, kao nešto na što smo jednostavno zaboravili da postoji unutar nas. Ključ prepoznavanja tog dijela nas leži u poznavanju načina kako um funkcionira te bi od tuda bilo dobro krenuti...

Ispravno percipiranje duše i življenje iz te pozicije je stvar sustavne, sistematizirane edukacije kroz primjenu kvalitetnog, zdravorazumskog znanja i praktičnog rada.