Budući da je čovjek društveno biće, strah od odbacivanja je jedan od najčešćih ljudskih, iracionalnih strahova. Možemo ga definirati kao strah da nećemo biti prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, ili u pozitivnom obliku: kao želju da budemo prihvaćeni. Manifestira se na razne načine: kao strah od javnog nastupa (makar i samo govora pred grupom), neugoda pri upoznavanju s drugima, suočavanju s uznemirenim ili ljutim ljudima, kad treba drugima reći da su pogriješili ili iskazati svoje osjećaje. Očito većina ljudi na neki način osjeća ovaj strah. No, on se pojavljuje u mnogim stupnjevima. Neki ljudi pate od pojačane razine straha od odbacivanja u dužim razdobljima nego što je to slučaj kod drugih ljudi.

Tako strah od odbacivanja prerasta u stanje uma koje čovjeka onemogućuje da bilo što radi ili govori. Postaje ovisan o tuđem odobravanju i priznanju. Susprežući svoje osjećaje, stalno brine o tuđim reakcijama na njih. Takvo stanje blokira kreativnost, produktivnost i maštu, sprječava čovjeka da bude autentično ljudsko biće. Toliko ga pokreće želja da ga drugi prihvate da u svemu tome gubi vlastiti identitet. Može doći do toga da oponaša kako drugi govore, misle, kako se ponašaju, odijevaju i općenito kako funkcioniraju.

Postaje klon svojih uzora koji očajnički treba odobravanje. Ti uzori mogu biti snažni generacijski ili kulturni pokreti i grupe pa čovjek onda prihvaća stereotip da bi bio u skladu s njima: punk, novi val, pop-kultura, šminkeri i razni drugi stilovi i pokreti. Tako čovjek traži odobravanje grupe s kojom se identificira.

Krajnji stupanj straha od odbacivanja je kad on postane pokretačka sila u svim akcijama u životu. Upravlja odabirom karijere, ponašanja na poslu, razinom dostignuća, međuljudskim odnosima, odnosima s obitelji, društvenim životom, čak i načinima na koje čovjek provodi dokolicu. Mišljenje o samom sebi oblikovano je tuđim mišljenjem. Svoje samoostvarenje čovjek u potpunosti stavlja u tuđe ruke.

U raznim stupnjevima i oblicima, strah od odbacivanja se može prepoznati po tome što čovjek ne pokazuje drugima što osjeća i misli, pogotovo ako misli drugačije; nedostaje mu hrabrosti da bude drugačiji od dugih; pribjegava pasivno-agresivnom ponašanju; kako nema kontakta sa svojom pravom prirodom, "igra igrice" s ljudima i nosi debele maske; toliko je opterećen time da se ponaša u skladu s "propisanim" načinom da postaje strog, nefleksibilan, netolerantan i potpuno zatvoren drugačijem obrascu ponašanja. Može se dovesti do toga da je toliko neiskren prema sebi da to prenosi u interakciju s drugima i kronično živi u laži.

Svojim ponašanjem izazvanim strahom od odbacivanja čovjek ne samo da ne postiže prihvaćanje i odobravanje, nego najčešće postiže upravo suprotno. Drugi ljudi osjećaju taj strah, očajničku želju za prihvaćanjem i lažnost kojom funkcioniraju pa će se prema njemu postaviti također na razne načine, u različitim stupnjevima: blago će mu davati do znanja da promijeni životni stil i postane iskren sam prema sebi; prepoznajući lažnost teško će povjerovati u njegov integritet i poštenje; zatvorit će se prema njegovom ponašanju smatrajući ga nerealnim; frustrirat će se kad čovjek kontinuirano odbija njihovu pomoć; postaju nervozni u njegovoj blizini; zaključuju da je teško imati normalnu konverzaciju s njim; počnu ga toliko izbjegavati da to izgleda kao stalno odbacivanje tog čovjeka kojeg, na kraju krajeva, možda čak i vole.

Posljedica je da čovjek koji naglašeno osjeća strah od odbacivanja stalno doživljava odmicanje drugih od njega, njemu to izgleda kao odbacivanje, i tako se zatvoreni krug nastavlja s obaveznim negativnim rezultatima.

Strah od odbacivanja je često usmjeren na određene ljude. On se povećava što čovjek daje veću važnost tim ljudima. Što mu je druga osoba "posebnija", to više želi da ga ona prihvati i to će tjeskoba biti jača. Ta slika o drugoj osobi je uglavnom nestvarna i uz nju se vežu nerealna očekivanja. Tako čovjek sebe ubacuje u emotivni roller-coaster, oviseći o najmanjem znaku uspjeha ili neuspjeha u odnosu s tom osobom, o znakovima njenog odobravanja ili neodobravanja.

Razni su uzroci nastanka ovog straha: nedostatak samoprihvaćanja jer nismo bili istinski prihvaćani od obitelji u djetinjstvu; traumatično iskustvo odbacivanja; zapletenost u iracionalno razmišljanje i percepciju; nedostatak odgovarajućih uzora u djetinjstvu koji su sami sebe prihvaćali; nedostatak samopouzdanja i nesigurnost u vezi s vlastitim identitetom; nedostatak socijalnih vještina prilagođavanja grupi; nepoznavanje zdravih načina suočavanja s konfliktom i neslaganjem; netko nam je stalno govorio da "nismo vrijedni" ili da smo "drugačiji".

Problem je u tome što je čovjek s ovim strahom često toga nesvjestan, a može ga čak i zanijekati ako mu se ukaže na njega. Stoga je prvi korak u ovladavanju strahom – osvješćivanje tog straha, priznavanje samom sebi da ga osjećamo, da on pokreće neke ili mnoge naše akcije i reakcije. Drugi korak je – suočavanje s njim. Ako ga ne možemo odmah prepoznati, trebamo identificirati osobe čijeg se odbacivanja bojimo i kako manifestiramo taj strah u odnosu prema njima. Zatim ćemo osmisliti zdrav, produktivan i racionalan alternativni obrazac ponašanja i odrediti moguće posljedice takvog ponašanja. Odredit ćemo i koje prepreke, osim samog straha od odbacivanja, stoje na putu našeg prihvaćanja tog alternativnog ponašanja.

Analiziramo te prepreke i preispitujemo njihovu stvarnu vrijednost i jačinu. One su najčešće naša iracionalna uvjerenja pa trebamo pronaći način da ih prevladamo. Zatim u svoje ponašanje ugrađujemo alternativni obrazac koji nije utemeljen na strahu od odbacivanja. Ako ne uspijevate sami izaći na kraj s ovim strahom, bilo bi dobro potražiti stručnu pomoć.

Strah od odbacivanja je iracionalan i kompleksan strah. Kad ga se jednom oslobodimo, oslobodili smo se niza drugih strahova koji proizlaze iz njega.