Mnogi bi ljudi imali na čemu biti zahvalni: na krovu nad glavom, hrani, odjeći, obitelji i prijateljima, na prilikama i mogućnostima itd. Međutim, vrlo je malo onih koji istinski osjećaju zahvalnost i cijene ono što imaju. Ili će reći da je to što imaju dobro, ali je ipak šteta što nemaju nešto bolje.

Sposobnost čovjeka da bude zahvalan vrlo malo ovisi o njegovom posjedovanju stvari na kojima bi mogao biti zahvalan. Jedan će čovjek živjeti u oskudici, ali će se iskreno radovati onome što ima, blagoslovit će svaki dan života, svoje voljene, hranu koja mu je i danas bila dostupna, a drugi će plivati u materijalnom obilju beskrajno nezadovoljan; možda će i osjećati krivnju što je nezadovoljan, ali takvo je stanje stvari. Sposobnost čovjeka da osjeća zahvalnost jedan je od ključnih elemenata mentalnog zdravlja. Čovjek pati u onoj mjeri u kojoj ne može osjetiti zahvalnost.

Mnogi su uzroci nesposobnosti osjećanja zahvalnosti. Jedan od najvažnijih je čežnja za nestvarnim ciljevima i idejama. Ljudi se znaju čvrsto uhvatiti za neke misaone obrasce. To može biti uvjerenje da nismo dovoljno vrijedni, ili da smo siromašni, ili da negdje postoji savršena osoba za nas. Obrasci mogu poprimiti različite forme, ali u temelju svih leži misao da stvari nisu dobre kao što bi trebale biti, da negdje postoji nekakav savršen oblik svih tih stvari i da je sreća moguća jedino ako se dosegne taj savršeni oblik (ako postanemo izuzetno vrijedni, bogati, ili nađemo savršenog partnera).

U stalnom traganju za nečim boljim ljudi propuštaju sadašnjost, a propustiti sadašnjost znači propustiti život. Zagledani u budućnost, u nestvarni svijet savršenih oblika (odnosno oblika koje smatraju savršenima), ne poklanjaju dovoljno pozornosti mogućnostima i odnosima koji ih okružuju. Ako stalno iščekujemo princa na bijelom konju, očiju uprtih u daljinu, nećemo vidjeti čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim kvalitetama, nama nadohvat ruke, i nećemo uložiti dovoljno truda, odnosno dati dovoljno sebe u izgradnju kvalitetnog odnosa, kao što svaki odnos to zahtijeva.

I kad nas stvarnost nastoji prizemljiti, najčešće ne odustajemo od svog nestvarnog sna: neizmjernog blaženstva bez ikakvog truda. Stanje takve žudnje može biti bolno i voditi do još bolnijih iskustava ako što su nevjera, osamljenost ili razvod. Mnogobrojni oženjeni ljudi maštaju kako će s nekim drugim doživjeti sreću, a ne sa svojim bračnim partnerom/partnericom. Onda se dogodi razvod, novi brak i… opet sve ispočetka: ista ona čežnja za nečim drugim i boljim.

Hvatajući svoje idealizirane vizije (materijalnih dobara, stila života, ljubavnog odnosa) ljudi ne postaju sretniji jednostavno zato što njihove težnje postaju sve nezasitnije i što sreća i čežnja imaju sklonost biti nespojive. Želja nas udaljava od onoga što želimo, ali i od onoga što trenutno imamo. A ono što trenutno imamo može biti itekako vrijedno naše pozornosti i ushićenja te može postati rastući izvor blaženstva – samo kad bismo ga znali pogledati s ljubavlju.

Trebamo preispitati barijere koje nas dijele od osjećanja zahvalnosti, a samim tim i radosti, dubokog uživanja u životu unatoč svim njegovim turbulencijama i nepodopštinama. Kad prihvatimo život kakav on jest, u svoj njegovoj raznolikosti i složenosti, tek tada smo u stanju uistinu se radovati životu i osjetiti zahvalnost zbog te radosti i svakog proživljenog trenutka, kakav god on bio.