Iskušavanje krivnje je, nažalost, realnost velikog broja ljudi. Ukoliko ne razumijemo krivnju na adekvatan način, ona postaje poput otrova ili virusa koji se prelijeva na cijeli naš život. Mnogi krivnju percipiraju u negativnom kontekstu, iako krivnja ne mora nužno biti loša što ovisi o tome koju vrstu krivnje iskušavamo.

U svijetu u kojem živimo postoji niz dogovora koje moramo poštivati vezano uz naše ponašanje jednih prema drugima, prema planetu, u poslovnom svijetu, itd. U tome pomažu kodeksi koji postoje u društvu koji služe tome da se društvo razvija u određenom smjeru. Dva vrlo bitna kodeksa koji utječu na život svakoga od nas su etički i moralni. Etički kodeks se bazira na poštivanju određenih društvenih vrijednosti i osobnog integriteta drugih ljudi. S druge strane, moralni kodeks se bazira na društvenom dogovoru što je dobro, a što loše.

Ono što dovodi do pojavljivanja osjećaja krivnje je kršenje ovih kodeksa. Svatko tko ima savjest u ovakvim situacijama će osjetiti krivnju i to je pokazatelj da smo psihički zdravi, jer nam krivnja u ovom slučaju služi kao samoregulativni mehanizam. Kad narušimo nečiji osobni integritet ili učinimo nešto protivno samima sebi, neminovno će nam se probuditi savjest i napraviti ćemo sve da to ispravimo.

Samoregulativna krivnja nas razvija kao osobe

Samoregulativna krivnja je krivnja koja je opravdana, točnije ona je produkt naše nepromišljenosti te krivih poteza i odluka u životu prema drugima ili prema sebi. Ova krivnja nije destruktivna, baš naprotiv, ona je korekcijske prirode i potiče nas na usavršavanje da ubuduće ne činimo takve stvari. Ona se javlja kod kršenja etičkog kodeksa, te predstavlja etički i moralni kompas koji nas u životu usmjerava. Savjest ima ključnu ulogu u tom procesu te kad se ona aktivira počinjemo preispitivati svoja djela i korigirati se. Nakon toga imamo potrebu nešto napraviti da bismo popravili štetu. To je sasvim prirodan način funkcioniranja te isto tako izrazito potreban za zdravi razvoj.

Nema čovjeka koji barem jednom u životu nije prekršio etički kodeks, koji nije barem jednom napravio nešto prema nekome ili prema sebi zbog čega ga je nakon toga „pekla savjest“. I to je ok, to je sastavni dio našeg razvoja. Takve situacije treba iskoristiti za učenje i razvoj te se na temelju njih korigirati da ne bismo ponavljali iste greške u budućnosti.

Nametnuta krivnja

Iznimno je bitno krivnju percipirati na adekvatan način te znati prepoznati njezine oblike manifestiranja. Osim samoregulativne krivnje koja služi kao poligon za učenje, postoji još jedan oblik krivnje koji nas, ukoliko ga ne osvijestimo, može gurnuti duboko u destrukciju. Taj oblik krivnje je uvijek neopravdan, točnije nije uzrokovan našim svjesnim ili nesvjesnim djelovanjem, nego nam se nameće izvana od strane ljudi s kojima smo bliski. U ovom obliku krivnje uvijek postoji netko drugi tko projicira krivnju na nas. To mogu biti naši roditelji, prijatelji, partneri, poslovni partneri, itd.

Nerijetko ljudi koji nas okružuju projicirati će krivnju na nas na način da će verbalno ili neverbalno pokazivati da nismo zadovoljili njihove kriterije i očekivanja. Ovakva vrsta krivnje je iznimno manipulativna te ne služi našem razvoju. Njezina jedina svrha je da nas uvuče u svijest žrtve i uzme nam određenu količinu energiju.

Kad netko projicira krivnju na nas, ta osoba ili sama osjeća ogromnu količinu krivnje zbog nečega ili koristi krivnju zbog manipulacije. Izloženost situacijama u kojima netko projicira krivnju na nas uvijek će izazvati da se mi zbog toga osjećamo loše, točnije početi ćemo osjećati krivnju zbog nečega za što uopće nismo odgovorni i što nema veze s nama te je u potpunosti nerealno.

Instaliranje krivnje

Proces nametanja krivnje najčešće ide tako da bez promišljanja (iako ćemo možda na svjesnom nivou poricati to što nam se govori i nećemo se slagati s time) prihvaćamo činjenicu da smo pogriješili na ovaj ili onaj način, iako zapravo nismo. Međutim, da bi netko uopće mogao projicirati krivnju na nas mora postojati jedan preduvjet, a to je da moramo biti vezani za osobu koja projicira krivnju na nas, tj. moramo iskušavati određeni oblik ovisnosti za osobu, grupu ljudi ili instituciju. Ovisinički odnosi su uvijek plodno tlo za instaliranje osjećaja krivnje. Razlog za to je vrlo jednostavan. Ako smo za nekoga ili nešto vezani, taj netko ili nešto služi kao kompenzacija za ono što nemamo u sebi ili u životu. I upravo to postaje slaba karika zbog koje prihvatimo igru projiciranja krivnje te se ne zauzimamo za sebe.

Primjerice, ako ste o nekome financijski ovisni, o toj osobi ovisi vaša cjelokupna egzistencija. U trenutku kad ta osoba počne projicirati krivnju na vas, zbog neravnoteže u odnosu teško ćete se moći oduprijeti takvom načinu ponašanja te osobe, čak ako ste i svjesni onoga što radi i ako vas to iscrpljuje na mnogim razinama. Zlatno pravilo kod projicirane, nametnute krivnje glasi - što ste manje ovisni o drugoj strani, biti će manje mogućnosti za projiciranje krivnje.

Sjenka samokažnjavanja

Zbog ove vrste krivnje ljudi stvaraju lažni samoregulativni mehanizam zbog kojeg se kažnjavaju na različite načine. Učestali uzrok samokažnjavanja kod većine ljudi svoj korijen ima upravo u projiciranoj krivnji. Neopravdana, nametnuta krivnja ne služi našem učenju i razvoju, već nas stavlja u poziciju identiteta žrtve i cijelo vrijeme generira samokažnjavanje.

Ako ne znate imate li krivnje u sebi ili ne, tj. ako niste svjesni krivnje, pogledajte što vam se događa u životu, preispitajte svoje rezultate. Preispitajte situacije u kojima iskušavate puno nepoželjnih emocija, u kojima imate loše rezultate, zapitajte se osjećate li krivnju prema nekome ili sebi, gdje se samokažnjavate i zašto. Pritom vam misao vodilja može biti sljedeća - čim ste nezadovoljni s nekom situacijom, vrlo je vjerojatno da dio vas osjeća krivnju.

Stvaranje obrasca u sebi da je samoregulativna krivnja nešto što služi našem razvoju te da je nametnuta krivnja poput otrova kojeg treba sasjeći u startu ne samo da je zdravo za očuvanje naše energije, nego i našeg unutarnjeg mira i stabilnosti.

Naučite više ovdje!