Kad u komunikaciji s drugim ljudima usmjerimo punu pozornost na sugovornika, možemo jako puno o njemu doznati. Možemo doznati kako se osjeća, u kojoj fazi je trenutno u životu, na što mu je usmjeren fokus trenutno u životu, što ga trenutno muči i pokreće te mnoštvo drugih stvari. Sve te informacije možemo doznati kroz sugovornikovu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, ali isto tako kroz čitanje između redova dok komuniciramo s tom osobom. Komunikacija je sastavni dio svijeta u kojem živimo. Kao što možemo komunicirati s drugim ljudima, jednako tako možemo komunicirati i sa svojim tijelom. Osluškivati njegove potrebe, htijenja, osjećanja, signale i senzacije. Komunikacija s tijelom je od iznimne važnosti. Priroda naše osobne realnosti očituje se u našem tijelu. Tijelo je hram i ugode i neugode. Pitanje je samo znamo li s njim komunicirati i znamo li putem te komunikacije promijeniti ono što nam stvara neugodu.

Bijeg od tijela

Osjećati se dobro u vlastitoj koži, znači osjećati svoje tijelo. Mnogima je iznimno teško postići to stanje, zato što u tijelu osjećaju veliku količinu neugode s kojom ne znaju što učiniti. Stiskanje, pritisak, gušenje, tenzija, grč, iritiranost samo su neke od najčešćih senzacija koje stvaraju neugodu u našem tijelu. Međutim, svaka od ovih senzacija, kao i one koje nisam navela, u pozadini ima svoju priču - priču koja je dovela do nastanka te senzacije. Upravo poznavanje te priče može dovesti svakoga od nas do iscjeljenja, a svako iscjeljenje dovesti će do veće količine ugode u tijelu.

Neugodne senzacije koje osjećamo u tijelu su potisnute emocije. Svatko od nas može iskušavati širok spektar emocija, ali osnovni problem je taj što se većina ljudi boji svojih emocija. Ljudi vrlo često neugodne emocije percipiraju kao bauk, kao nešto jako strašno i nepoželjno. Osnovi razlog toga realno nisu emocije, već izostanak znanja što s tim emocijama napraviti. Svaka emocija ima svoj način manifestacije, pa samim time i jačinu naboja koju sa sobom nosi. Što je naboj jači, to će emocija djelovati strašnija i nadnaravna te ako ne postoji znanje što u takvom trenutku napraviti, jedini logičan korak koji će uslijediti biti će potiskivanje. Potiskivanje emocija dovodi do jako velike posljedice, a to je bježanje u glavu. Što više potiskujemo, to više racionaliziramo, mentaliziramo, analiziramo te se stabiliziramo s tim procesima,  a sve sa svrhom da ne osjetimo što nam tijelo govori i da se ne suočimo s emocijama koje se u njemu nalaze.

Potiskivanjem izbjegavamo bol

Budući da svaka senzacija i emocija u pozadini kriju priču koja je dovela do njihovog nastanka, potiskivanje je mehanizam s kojim izbjegavamo ulazak u tu priču. Pod pričom ne mislim na racionalizaciju već konkretan uzrok i razlog zbog kojeg neka emocija postoji. Taj uzrok može biti skriven u nekom neintegriranom neugodnom događaju ili periodu života, nekom nerazriješenom odnosu, obrascu koji je stvoren kao odgovor na neko životno iskustvo ili obrascu koji je preuzet od nekog člana obitelji te brojni drugi razlozi koje nisam navela. Potiskivanje se događa zato što branimo način funkcioniranja kroz koji vrlo vjerojatno dugi niz godina živimo te ne želimo iskusiti bol koja nas je dovela do stvaranja takvog načina funkcioniranja.

Braniti sebe od prolaska kroz bol, znači odvojiti se od tijela, ostati zarobljen u boli i onemogućiti si time osjećaj ugode u tijelu, koji će se neminovno odraziti i u našoj svakodnevici. Paradoksalno je kako zbog neznanja ljudi podmeću sami sebi klip pod noge – bježe od neugodnih emocija, ne shvaćajući da je upravo suočavanje s njima put prema stanju kojem dubinski teže. Ne suočavanje sa senzacijama koje se nalaze u našem tijelu stvara zatvor koji, iako je nevidljiv, ima dalekosežne posljedice na svaki aspekt nas i našeg života.

Svakodnevica otkriva naše unutarnje stanje

Možda neki od vas koji čitate ovaj tekst smatraju da ne bježe od svojih emocija te da suvereno s njima upravljaju. Osnovni pokazatelj točnosti ili netočnosti ove postavke je naša svakodnevica. Ako si postavimo pitanje kako se osjećamo tijekom dana, kako se osjećamo u svom poslu, odnosima i slobodnom vremenu, kako se osjećamo kad smo sami sa sobom, o čemu promišljamo, o čemu razgovaramo s drugim ljudima te kao najbitnije iz kojeg stanja općenito funkcioniramo u životu i što nas motivira, tada ćemo dobiti realnu sliku stvari.

Budući da je realnost u kojoj živimo polaritetna, dakle, sastoji se od ugode i neugode, neugodne emocije su sastavni dio života svakoga od nas. Suvereno upravljati s emocijama ne znači preusmjeriti pozornost na nešto drugo kad se takve emocije pojave, čekati da one prođu ili prespavati ih. Suvereno upravljati s emocijama znači dopustiti si osjetiti ono što osjećamo upravo sada, bez uljepšavanja, stabiliziranja i bježanja u nešto što će njihov intenzitet umanjiti. To znači iskusiti i prihvatiti u punini ono što osjećamo. Emocije su sastavni dio iskustava kroz koja u životu prolazimo. Nekada su ta iskustva prepuna smijeha, radosti i ljepote, a nekada su vrlo neugodna i bolna. Sve je to život.

Ako bježimo od emocija, bježimo od života. Ako si ne dopuštamo osjetiti neugodnu stranu emocija, tada nikada nećemo biti u stanju osjetiti niti njihovu ugodnu stranu. Možda se pitate zašto? Vrlo jednostavno. Što se više stišćemo da ne osjetimo bolnu stranu emocija, to više otupljujemo i više bježimo u glavu te imamo manji kapacitet istinski osjetiti iskustvo koje samo po sebi može biti prepuno ugode. S glavom ne možemo doživjeti iskustvo kroz koje prolazimo, već isključivo s cijelim našim bićem – i tijelom i umom i duhom. Zamislite ugodno iskustvo kao spektar raznoraznih impulsa informacija koji žele prostrujati kroz nas. Što smo više prisutni u tijelu, to će biti veći intenzitet doživljavanja tih impulsa. Mnogi ljudi žive na način da „osjećaju s glavom“ te zbog toga ne osjećaju ništa ili vrlo malo. Zbog toga je od iznimne važnosti komunicirati s tijelom i dopustiti si osjećati sve što se u njemu nalazi.

Potpuna opuštenost kao krajnje stanje ugode

Nema čovjeka koji ne želi osjećati ugodu u životu. Ugoda se prije svega očituje kroz stanje u kojem se nalazimo, pa ju najbolje opisuju riječi poput mira, zadovoljstva i opuštenosti. Put do potpune ugode i opuštenosti ide kroz tijelo. Ostali putovi su samo krinka koja stvara iluziju pravog značenja opuštenosti. Taj put traži potpunu iskrenost prema sebi, što je ponekad ne baš laka stvar za učiniti.  Međutim, ako se prepustimo tom putu i počnemo otpuštati neugodu iz svog tijela te stvorimo dubinsku komunikaciju s njim, otvara se ne samo prostor za veće percipiranje i doživljavanje ugode već i nešto puno veće od nas samih. Počinjemo percipirati sebe na način na koji nikada nismo, a te, figurativno rečeno, oči s kojima se percipiramo postaju jedno od najljepših i najdubljih iskustava koje možemo doživjeti…a tu priča tek počinje.

Naučite kako komunicirati sa svojim tijelom. Saznajte više!